Napori Imama, a.s., na oživljavanjuislamskog šerijata
Napori Imama, a.s., na oživljavanju
islamskog šerijata
Imam Ali, a.s., je kao najvažniju obavezu nakon smrti Poslanika, s.a.v.a., vidio očuvanje svetog šerijata od promjena, kao i usredsređenost na državna pitanja kako bi poslanica bez zastoja nastavila svojim pravcem. Za vrijeme vladavine halifa u ovo je ulagao ogromne napore, trpeći prelazio preko zakinutosti u svome pravu te rješavao pitanja ummeta. Istog trenutka kada je vlast došla u njegove ruke, poduzeo je velike korake na oživljavanju Poslanikovog sunneta pozivajući ljude da žive pod okriljem tog sunneta. Pridao je ogroman značaj časnom Kur’anu, komentaru Kur’ana, odgajanju ummeta i ispravljanju iskrivljenog gdje god da se nalazilo. Korake koje je Imam Ali, a.s., poduzeo možemo sagledati u sljedećem:
1. Otvaranje mogućnosti razgovora i pitanja o Kur’anu, sunnetu i svemu onom što ima doticaja s islamskim šerijatom, i to za sve muslimane javno i otvoreno, bez dvoumljenja, čak i u davanju odgovora protivnicima i zlobnim neprijateljima.
2. Pridavanje važnosti učačima Kur’ana čuvajući njihov položaj, slijedivši u tome sunnet Resulullaha, s.a.v.a., u podučavanju. Podučavanje kiraetu išlo je ukorak s podučavanjem znanja i djela iz Kur’ana te dubokim upućivanjem u vjerske propise.
3. Pridavanje važnosti učenju Kur’ana od strane muslimana nearapa ili onih koji nisu dobro znali arapski jezik. Utemeljio je sintaksu, kako bi sačuvao jezik od grešaka pri govoru.[1]
4. Poziv ljudima da prenose Poslanikove, s.a.v.a., predaje, da ih zapisuju i promišljaju o njima. Govorio je: “Učvrstite znanje zapisivanjem.”[2] Naređivao je da se vrše istraživanja u području hadiskih disciplina. Govorio je: “Međusobno se posjećujte, poučavajte se hadisima, nemojte ih napustiti da propadnu.”[3]
5. Fokusiranje na to da su Kur’an i sunnet izvori za uspostavljanje šerijatskih propisa, isključujući izvore poput istihsana, analogije i drugih, koji nisu šerijatski izvori Božanskih propisa.[4] Isto tako je oživio Poslanikov, s.a.v.a., sunnet u svome ibadetu i moralu, a okončao novotarije koje su se uvukle u šerijat kao rezultat idžtihada i inovacija prethodnih halifa.[5]
6. Izgradnja čestitog jezgra vjernika koje je uposlio da sarađuju s njim u vođstvu i čuvanju islamske vlasti.
Jasno je da je Imam Ali, a.s., počeo provoditi Poslanikove instrukcije u ovom smjeru još za vrijeme njegovog života. Otuda i primjećujemo da je Poslanik, s.a.v.a., odgovornost za pojedince naklonjene i obaviještene o islamskim temeljima prepustio Imamu Aliju, a.s., bodreći ih da ga slijede, tako da je još u vrijeme Poslanikovog života osnovana skupina poznata kao Alijevi sljedbenici (šiije), a to su bile osobe poput Ammara ibn Jasira, Selmana Farisija, Ebu Zerra, Džabira ibn Abdullaha Ensarija, Mikdada ibn Esveda i Abdullaha ibn Abbasa. Oni su ostali čvrsti na toj liniji usprkos svim teškoćama koje su se navalile na pleća islamske vlasti nakon Poslanikove, s.a.v.a., smrti.
Kada je Emiru-l-mu’minin preuzeo hilafet, grupa odanih i hrabrih vjernika bila je oko njega, a on im je poklonio posebnu pažnju, posebno ih odgojivši na temeljima islama, naučivši ih različitim disciplinama u brojnim životnim aspektima. Oni su odgovorno prihvatili svoju ulogu u pomaganju poslanice islama i Imama i čuvanju Božije vjere od stranputica i zalutalosti. Imali su krasan i junački stav spram obijesnih upravnika koji su nepravedno upravljali pitanjima muslimana. Neki od njih su bili: Malik Aštar, Kumejl ibn Zijad Neha‘i, Muhammed ibn Ebu Bekr, Hudžr ibn Adi, Amr ibn Hamik Huza‘i,[6] Sa‘sa‘a ibn Suhan El-Abdi, Rušejd El-Hedžeri,[7] Hašim El-Mirkal, Kanber, Sehl ibn Hunejf i drugi.
[1] El-Agani, sv. 12, str. 13; El-Fihrist, str. 59; Wefejatul-a‘jan, sv. 2, str. 216; El-Bidajetu wen-nihaje, sv. 8, str. 312.
[2] Et-Tabekatul-kubra, sv. 6, str. 186; Dželali, Tedwinus-sunneti eš-šerife, str. 137.
[3] Kenzul-ummal, sv. 10, hadis 29522.
[4] Staza rječitosti, govor 124.
[5] Sahihu Muslim, Kitabu salatu-t-teravih; Musnedu Ahmed, sv. 5, str. 406; Sahihul-Buhari, Kitabul-hums, bab 5, hadis 2944; Sunenu Ebi Dawud, sv. 2, str. 1622.
[6] Amr ibn Hamik ibn Kahil El-Huza‘i El-Ka‘bi, ashab, jedan od ubica Osmana, živio u Damasku pa odselio u Kufu i učestvovao u ubistvu Osmana te uz Imama Alija, s.a., u Bitki oko deve i na Siffinu. El-A‘lam, sv. 5, str. 77.
[7] Rušejd El-Hedžeri bio je jedan od Poslanikovih, s.a.v.a., ashaba i bliskih prijatelja Imama Alija, a.s., iz grada Hedžera u Jemenu. Ubio ga je Zijad ibn Ebih, Muavijin namjesnik u Kufi. U knjizi Biharu-l-envar se o načinu njegovog šehadeta navodi: “Zijad ibn Nasr El-Harisi prenosi: Bio sam kod Zijada ibn Ebiha kad je doveden Rušejd El-Hedžeri, a bio je jedan od posebnih drugova Alija, a.s. Zijad ga je upitao šta je njegov prijatelj (misleći na Imama Alija) rekao da će mu oni uraditi i Rušejd mu je odgovorio: ‘Odsjeći ćete mi ruke i noge i razapeti me.’ Zijad je rekao: ‘Tako mi Allaha, učinit ćemo da njegovo predskazanje ispadne lažno. Pustite ga neka ide!’ Kad je Rušejd htio izaći, Zijad reče: ‘Vratite ga! Ne vidim za tebe ništa bolje od onog što ti je prijatelj govorio, jer ćeš nam, ako ostaneš živ, stalno željeti zlo. Odsijecite mu ruke i noge!ʼ Tako su i učinili, ali on je i dalje pričao, pa Zijad naredi: ‘Razapnite ga gušeći ga!’ Rušejd je primijetio: ‘Ostala je još jedna stvar koju niste izvršili’ pa Zijad naredi: ‘Odsijecite mu jezik.’ Kad su mu izvukli jezik da ga odsijeku, on je zatražio: ‘Dozvolite da progovorim samo jednu riječ.’ Pustili su ga, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha, ovo je potvrda predskazanja Zapovjednika vjernih Alija, a.s., kad me obavijestio da će mi i jezik biti odsječen.’ Tad su mu odsjekli jezik i razapeli ga.” Biharul-enwar, sv. 41, str. 345.
