Mi smo iznevjerili, a oni su ostali vjerni i skupo platili!

Mi smo iznevjerili, a oni su ostali vjerni i skupo platili!

Ko pobjedi taj je halifa, ili…?

Historija islama, kako je prepričavamo u našim školama, počinje sukobima oko akide, a završava propovijedima o jurisprudenciji – fikhu.

Ali u svojoj srži, to je historija borbe za moć, a ne za namaz. To je ono što mi, kao sunije, nismo priznali. U međuvremenu, šiije su to rano shvatili, odbacili i nikada nisu promijenili svoj stav, čak ni pod sabljom.

Rezultat?

Mi, kao sunijska većina, stvorili smo naslijeđe koje poslušnost vladaru čini dijelom vjere, šutnju pred nepravdom oblikom “mudrosti”, a pobunu protiv vladara – bez obzira koliko represivan bio – pobunom koja opravdava masovno ubistvo.

Dok šiije sve ovo odbacuju, upravo ovdje počinje paradoks.

Kada na to pogledamo hladne glave, bez veličanja ili poricanja, otkrivamo da su šiije – uprkos tome što su marginalizirani, ubijani, sakaćeni i lišavani bilo kakvog stvarnog autoriteta – sačuvali ciljeve islama više od onih koji su od Sakife bili u centru moći.

Oni su održavali fundamentalnu ideju:

Da religija nije funkcija u službi sultana.

Da “pravo” nije definirano silom, već pravdom.

Da “legitimnost” nije u sablji, već u sadržaju vladavine i položaju potlačenih.

Ovo nisu teorijske tvrdnje.

U sunijskoj baštini, sve je počinjalo legitimnošću i potonulo u poslušnost:

– Sakifa je pobjedila brojem i postala je “zajednica”.

– Zakletva na vjernost Ebu Bekru bez javnih konsultacija postala je “božija naredba”.

– Jezid, ubica Husejna, postao je “legitimni emir”, a njegov protivnik, Husejn, bio je “heretik iz zajednice”.

– Hadžadž ibn Jusuf, koji je ubio i razapeo na hiljade ashaba, smatran je guvernerom kojem se bilo poslušno, jer je to bio u ime halifa.

– Halifa koji je spalio Kabu, bičevao protivnike ili pljačkao javnu blagajnu nije bio smijenjen. Umjesto toga, pozvan je na odgovornost s propovjedaonica.

Tada je formulirano veliko pravilo: „Ko god pobijedi, on je halifa.“

Dakle, politički islam je u potpunosti sveden na jednu frazu: “Pobjeda uspostavlja legitimitet, a poslušnost uspostavlja vjeru.”

Ko je odbacio ovaj princip?

Šiije.

Nisu prihvatili da Muavija bude halifa time što je pobijedio.

Nisu prihvatili da se ubistvo Husejna zaboravi u ime džemata.

Nisu prihvatili da se Ali vrijeđa 60 godina s propovjedaonica i da se kaže: “Ovo je valjano tumačenje – idžtihad.”

Nisu prihvatili da se autoritet nameće u ime prisile i da se od njih traži poslušnost u ime akide.

Mi – sunije – učinili smo suprotno.

Zakletvu odanosti smo učinili pitanjem dominacije, dominaciju pitanjem Božije volje, Božiju volju pitanjem predodređenja, a predodređenje pitanjem Božije sudbine.

Time smo standard morala zamijenili jurisprudencijom stabilnosti.

Ali ista ta jurisprudencija stabilnosti je ono što je dovelo do naših današnjih političkih i društvenih katastrofa:

– Tišina pred tiranijom.

– Opravdanje korupcije u ime sigurnosti.

– Opravdanje ugnjetavanja u ime “sprječavanja pobune”.

– Gušenje svakog neslaganja kao “pobune”.

U međuvremenu, šiije, čak i kao manjina, održavaju narativ žrtve. Nisu zaboravili da je Husejn nepravedno ubijen i da onaj ko ga je ubio nije bio “velijul-emr” (legitimni vladar), već ubica kojeg treba prokleti.

Nastavili su da posmatraju historiju iz perspektive potlačenih, a ne pobjednika.

Ovo nije sektaški, već moralni stav.

Stav koji je sačuvao suštinu autentičnog političkog islama:

To znači vlast nije bezuvjetno pravo, tj. ne smije se slušati onaj ko tlači.

Da se onaj ko šuti o ubici ne oslobađa krivice na osnovu njegovih namjera.

I tu leži suština paradoksa.

Mi – sunije – još nismo odstupili od državnog narativa.

Mi oblikujemo religiju prema zahtjevima političkog sistema.

Mi reinterpretiramo doktrinu kako bismo je uskladili s ravnotežom snaga.

Kada vladar ubija ljude, govorimo o Ejubovom strpljenju i da je pobuna smutnja.

U međuvremenu, šiije, čak i dok su bili progonjeni, pisali su svoju historiju izvan ove jednačine. Održavali su narativ koji se razlikovao od narativa vlasti.

Nisu se pridržavali sultanističkih narativa, niti su reinterpretirali ubistvo kao “sudbinu”.

Umjesto toga, sačuvali su osnovni koncept: „Nepravda nikada ne postaje pravda, bez obzira koliko dugo traje.“

Istina se ne zaboravlja samo zato što je laž napisala mnoge knjige.

Na ovo kažem:

Čestitam šiijama… jer nisu opravdali ono što smo mi opravdavali, niti su šutjeli tamo gdje smo mi šutjeli.

Ne zato što su nepogrešivi, niti zato što je njihovo iskustvo bez grešaka,

već zato što su – jednostavno – održavali odbacivanje nepravde kao temeljni princip religije, a ne kao kontroverzno pitanje u jurisprudenciji.

Mi smo promijenili ovaj temeljni princip.

I još uvijek plaćamo cijenu.

Živimo pod režimima koji tlače svoj narod u ime “zakletve na vjernost” i potiskuju ih u ime “velijul-emra” (legitimni vladari).

Oni vladaju u ime “legitimiteta”, kao da se taj legitimitet nikada neće izgubiti, bez obzira na to koliko se krvi prolije.

Dok oni (šiije) – uprkos svemu što se o njima može reći – nisu proizveli jurisprudenciju koja kaže: “Ko god pobjedi, on je halifa.”

Nisu zaboravili Fatimu, nisu šutjeli o Husejnu i nisu se pridružili onima koji su ga ubili.

Ovo nije sektaško poređenje.

To je iskrena samokritika naše vlastite izdaje ciljeva islama.

Mi smo ti koji su vladavinu učinili svetom, čak i ako je brutalna, dok su oni pravdu učinili stubom, čak i ako ih to košta isključenja i krvoprolića.

Zato kažem – s najvećom logikom – Svaka čast šiijama.

Jer nisu pali tamo gdje su svi ostali pali.

Jer su sačuvali ono što smo mi izgubili: da vladar bude odgovoran, da krvnik nije imam i da dostojanstvo nije odstupanje od vjere.

Nedžat Safa

Palestinska spisateljica

22. 07. 2025.