Misao o sakupljanju Kur'ana

Misao o sakupljanju Kur'ana

Pitanje sakupljanja Kur'ana u jednu zbirku jedno je od onih pitanja za kojima posežu oni koji tvrde da je u Kur'anu bilo preinačavanja, i to s ciljem dokazivanja da je u Kur'anu bilo povrede njegovog teksta i promjena, kao i da sami način njegovog sakupljanja obično za posljedicu ima ovakve povrede i izmjene. Stoga je bilo nužno provesti ovo istraživanje kao nadopunu izlaganju o zaštićenosti Kur'ana od preinačavanja njegova teksta i o njegovom očuvanju od bilo kakvog umanjenja ili bilo kakve druge promjene.

Ova sumnja ponikla je iz tvrdnje da je sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku izvršeno po Ebu Bekrovom naređenju nakon što je u Bici kod Ma'ūne poginulo sedamdeset učača Kur'ana te njih četiri stotine prilikom sukoba u Jemāmi, usljed čega se ovaj pobojao gubljenja Kur'ana i njegovog iščeznuća. Tako su se Omer i Zejd ibn Sābit prihvatili posla oko sakupljanja Kur'ana s kostiju, komada papira, kamenih pločica i iz pamćenja ljudi. Uvjet je bio to da dvojica ljudi posvjedoče da je nešto Kur'an, što se eksplicitno ističe u većem broju predaja o ovom pitanju. Međutim, ukoliko se nije radilo o bezgrešnim osobama, običaj nalaže da je nešto od toga moralo promaći onima koji su se prihvatili ovog posla, kako to možemo vidjeti, npr., kod onih koji se prihvate sakupljanja poezije jednog ili više pjesnika, ako je njihova poezija bila razasuta na različitim mjestima. Prema onom što kaže sama praksa, ovakvo što neminovno je, te otud postoji mogućnost da je došlo do preinake i u sadržaju Kur'ana. Naime, realno je pretpostaviti mogućnost da se nisu mogla naći dva svjedoka da potvrde nešto što su čuli od Vjerovjesnika, s.a.v.a., tako da se ne može imati puna sigurnost da nije došlo do ispuštanja nekih dijelova Kur'ana.

Odgovor: Ova sumnja temelji se na pretpostavci da su predaje koje govore o načinu sakupljanja Kur'ana potpuno vjerodostojne, pa je, stoga, prioritetno da te predaje i navedemo i da ih zatim propratimo onim što ih opovrgava.

Predaje o sakupljanju Kur'ana

1. Zejd ibn Sābit kazuje sljedeće: “Nakon pogibije učesnika bitke na Jemāmi, pozvao me Ebu Bekr, a ja sam kod njega zatekao Omera ibnul-Hattaba. Ebu Bekr mi je rekao: ‘Došao mi je Omer i rekao mi: ‘Bitka na Jemāmi odnijela je mnoge učače Kur'ana, i ja se plašim da bi i na drugim mjestima mogli izginuti mnogi učači, pa da tako ode i mnogo Kur'ana. Držim da bi trebao narediti da se Kur'an sakupi u jednu zbirku!’ ‘Kako da uradimo nešto’, rekao sam mu ja, ‘što nije uradio Božiji Poslanik?!’ ‘To je, Allaha mi, dobro!’, rekao je Omer i poticao me na to sve dok Allah i moja prsa nije oraspoložio za ovakvo što, tako da sam i ja na to stao gledati kao i Omer.'”

Zejd dalje kaže: “Ebu Bekr mi je rekao: ‘Ti si mlad i razborit čovjek i mi u tebe nemamo nimalo sumnje, a pisao si Objavu i Božijem Poslaniku, s.a.v.a., pa stoga idi za Kur'anom i cijelog ga sakupi u jednu cjelinu!’ Tako mi Allaha, da su me zadužili da neko od brda prenesem na drugo mjesto, to mi ne bi bilo nimalo teže od naredbe da sakupim sav Kur'an. ‘Kako ćete uraditi nešto’, rekao sam im, ‘što nije uradio Božiji Poslanik, s.a.v.s.?!’ ‘To je, Allaha mi, dobro!’, rekao je on, i jednako me bodrio sve dok Allah i moja prsa nije oraspoložio za ono za šta je oraspoložio i prsa Ebu Bekra i Omera. Tako sam išao za Kur'anom i sakupljao ga s kostiju, kamenih pločica i iz pamćenja ljudi. Kraj sure Et-Tevba našao sam jedino kod Ebu Huzejmea el-Ensārija – ni kod kog drugog to nisam našao: ‘Došao vam je Poslanik, jedan od vas. Teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv. A ako oni glave okrenu, ti reci: Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega; samo se uzdam u Njega, On je gospodar Prijestolja Veličanstvenog!‘[1] što je i kraj sure Tevba. Ti su se listovi nalazili kod Ebu Bekra sve dok ga Allah nije uzeo Sebi, zatim kod Omera dok je bio živ, a zatim kod Hafse, kćerke Omerove.”[2]

2. Ibn Šihāb prenosi da mu je Enes ibn Mālik ispričao sljedeće: “Huzejfa ibnul-Jemān došao je kod Osmana nakon što je predvodio ljude iz Šama u osvajanju Ermenije i Azerbejdžana, zajedno s Iračanima, pa se Huzejfa tad prepao vidjevši ih da različito uče Kur'an. Tom prilikom je Osmanu rekao: ‘Vođo pravovjernih, pobrini se za ovaj ummet prije negoli se podijele o Kur'anu onako kako su se podijelili jevreji i kršćani!’

Osman je onda poručio Hafsi: ‘Pošalji nam one listove da ih prepišemo u Mushafe, pa ćemo ti ih, nakon toga, ponovo vratiti!’ Hafsa je tako listove Kur'ana poslala Osmanu, i on je naredio Zejdu ibn Sābitu, Abdullāhu ibn Zubejru, Se'idu ibn el-‘Āsu i Abdurrahmānu ibnul-Haresu ibn Hišāmu i oni su ih prepisali u Mushafe. Osman je trojici Kurejšija rekao: ‘Ako se u nečemu iz Kur'ana ne složite sa Zejdom ibn Sābitom, onda napišite prema onome kako govore Kurejšije, jer je Kur'an i objavljen na njihovom narječju!’ Tako je i bilo, pa kad su taj Mushaf prepisali u Mushafe, Osman je one listove opet vratio Hafsi, a potom na sve četiri strane poslao po jedan primjerak Mushafa koji su oni prepisali te naredio da se sve drugo iz Kur'ana što se nalazilo zapisano na nekom listu papira ili Mushafu – spali!”

Ibn Šihāb kaže: “Hāredže, sin Zejda ibn Sābita, pričao mi je da je čuo Zejda ibn Sābita kad je rekao: ‘Jednog ajeta iz sure El-Ahzāb nije bilo kad smo prepisali Mushaf, a ja sam slušao Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad ga je učio, pa smo taj ajet tražili i našli ga kod Huzejmea ibn Sābita el-Ensārija. To je bio ovaj ajet: Među vjernicima ima i onih koji ispunjavaju ono na šta su se Allahu obavezali…[3] Potom smo ga pridodali njegovoj suri u Mushafu!'”[4]

3. Ibn Ebu Šejba, sa svojim prijenosnim nizom, prenosi sljedeću ‘Alijevu izjavu: “Što se tiče Mushafa, najveću nagradu će za njih imati Ebu Bekr, jer je Ebu Bekr bio prvi koji je sakupio ono među dvjema koricama!”
4. Ibn Šihāb od Sālima ibn Abdullaha i Hāridžea prenosi sljedeće: “Ebu Bekr es-Siddik sav Kur'an sakupio je u svitke papira i od Zejda ibn Sabita zatražio da to pregleda, a Zejd je to najprije odbijao učiniti, no kad je Ebu Bekr u to uključio i Omera, pristao je. Tako su se ove knjige nalazile kod Ebu Bekra sve do njegove smrti, a zatim kod Omera, do njegove smrti. Zatim su bile kod Hafse, Vjerovjesnikove, s.a.v.a., supruge, pa kad ih je od nje zatražio Osman, ona je odbila da mu ih preda dok joj nije obećao da će joj ih opet vratiti. Tek tad poslala mu ih je, pa je Osman prepisao ove sveske, a onda vratio ih joj je nazad i oni su se jednako nalazili kod nje…”
5. Hišam ibn Urva od svog oca prenosi sljedeće: “Nakon pogibije učesnika bitke na Jemāmi, Ebu Bekr zatražio je od Omera ibnul-Hattāba i Zejda ibn Sābita da sjednu na ulazu u Džamiju i rekao im: ‘Nemojte da vam neko donese nešto iz Kur'ana što vama dvojici nije poznato, a za šta dvojica posvjedoče da je iz Kur'ana, da to ne biste prihvatili, jer su u Jemāmi izginuli neki ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji su poznavali čitav Kur'an!'”
6. Muhammed ibn Sīrīn kaže: “I Omer je ubijen, a Kur'an još nije bio sakupljen na jedno mjesto.”
7. El-Hasan prenosi “da je Omer ibnul-Hattab pitao za jedan ajet iz Kur'ana, pa mu je rečeno: ‘Nalazio se kod toga i toga, no on je ubijen u bici na Jemami!’ ‘Allahovi smo’, rekao je Omer, te naredio da se sav Kur'an sakupi. On je bio prvi koji ga je sakupio u Mushaf!”
8. Jahja ibn Abdurrahmān ibn Hātib prenosi sljedeće: “Omer ibnul-Hattāb namjeravao je sakupiti Kur'an, pa je ustao pred ljude i rekao: ‘Onaj ko je nešto od Kur'ana uzeo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., neka nam to donese!’ Oni su to ispisivali po listovima papira, pločama i kostima, a on ni od koga ništa nije htio primiti prije nego za to posvjedoče dvojica ljudi. Tako je i ubijen dok je to sakupljao kod sebe. Zatim je ustao Osman i rekao: ‘Ko god kod sebe ima nešto iz Allahove Knjige neka to donese kod mene!’ Ni on ništa od toga nije htio primiti dok za to ne bi posvjedočila dvojica ljudi. Onda mu je došao Huzejma ibn Sābit i rekao mu: ‘Zapazio sam da ste dva ajeta ostavili neupisana!’, pa kad su ga upitali koja su to dva ajeta, rekao je: ‘Ja sam od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., preuzeo ovo: Došao vam je Poslanik, jedan od vas…!‘, pa sve do kraja sure. Osman je tad rekao: ‘I ja potvrđujem da su ta dva ajeta od Allaha, pa šta misliš gdje da ih stavimo?!’ ‘Završi njima ono zadnje što je objavljeno od Kur'ana!’, kazao je on, i tako su ova dva ajeta stavljena na kraj sure Berāe!”
9. Ubejd ibn Umejr kaže: “Omer nije htio u Mushaf uvrstiti nijedan ajet dok za njega ne bi posvjedočila dvojica ljudi. Zatim mu je jedan Ensarija došao s ova dva ajeta: Došao vam je Poslanik, jedan od vas… i dalje, do kraja sure, a Omer mu je rekao: ‘Za njih ti neću tražiti nikakva dokaza, jer ih je tako učio i Božiji Poslanik!'”[5]
10. Sulejmān ibn Erkam od El-Hasana, Ibn Sīrīna i Ibn Šihāba ez-Zuhrija prenosi sljedeće: “Nakon što je u kratkom vremenu ubijeno mnogo učača Kur'ana u bici na Jemāmi – tad je takvih ubijeno četiri stotine, Zejd ibn Sābit se sastao s Omerom ibnul-Hattābom i rekao mu: ‘Ovaj Kur'an drži na okupu našu vjeru, pa ako on ode, otići će i naša vjera. Stoga sam odlučio čitav Kur'an sakupiti u jednu knjigu!’ ‘Sačekaj da o tome upitam Ebu Bekra’, rekao je Omer, i njih dvojica otišli su do Ebu Bekra i upoznali ga s ovim. ‘Nemoj žuriti!’, kazao je Ebu Bekr. ‘Sačekaj da se posavjetujem s muslimanima!’, a zatim je ljudima održao govor i upoznao ih s ovim prijedlogom, i oni su se pozitivno izrazili o njemu te su se dali na sakupljanje Kur'ana. Ebu Bekr naredio je da se ljudima obznani: ‘Ko kod sebe ima nešto od Kur'ana neka dođe s tim…'”
11. Huzejma ibn Sābit prenosi sljedeće: “Ja sam došao s ajetom: Došao vam je Poslanik, jedan od vas… kod Omera ibnul-Hattāba i Zejda ibn Sābita i Zejd je upitao: ‘Ko još potvrđuje da je to Kur'an?’ ‘Bogme, ne znam!’, kazao sam ja, a Omer je rekao: ‘Ja potvrđujem zajedno s njim!'“
12. Ebu Ishāk od jednog svog prijatelja prenosi sljedeće: „Kad je Omer ibnul-Hattāb sakupio Mushaf, upitao je: ‘Ko najbolje poznaje arapski jezik?’, pa mu je rečeno da je to Se'īd ibnul-‘Ās. ‘A ko je najvičniji pisanju?’, upitao je i rečeno mu je da je to Zejd ibn Sabit. ‘Onda neka Se'īd diktira, a Zejd neka piše!’, kazao je on, i oni su tako ispisali četiri Mushafa – jednog je poslao u Kūfu, jednog u Basru, jednog u Šam a jednog u Hidžaz.“
13. Abdullah ibn Fudāla prenosi ovo: “Kad je Omer naumio napisati službenu verziju Kur'ana, pozvao je jednu skupinu svojih prijatelja i rekao im: ‘Ako se budete mimoilazili u jeziku, tad pišite onako kako je u narječju plemena Mudar, jer je Kur'an i objavljen jednom od njihovih ljudi!'”
14. Ebu Kilāba kaže: “Osman je u vrijeme svog hilafeta imenovao učitelje koji su podučavali vještini čitanja. Tako bi učitelj nekog čovjeka podučavao tome, a djeca bi to preuzimala i različito provodila, te su tako na koncu počeli postupati i sami učitelji, pa su čak jedni drugima zbog različitog učenja prigovarali nevjerstvo. Kad je za to saznao Osman, digao se i održao govor. ‘Vi koji ste ovdje kod mene, međusobno se razilazite i učite nepravilno. Oni koji su daleko od mene nesumnjivo se razilaze još i više i uče još nepravilnije. Stoga se, o ashabi Muhammedovi, sastanite i ljudima napišite službenu verziju Kur'ana!'”

Ebu Kilāba dalje kaže: “Mālik ibn Enes kasnije mi je ispričao: ‘Ebu Bekr ibn Ebu Dāvud kaže: ‘Taj Mālik ibn Enes djed je ovog Mālika ibn Enesa: „Ja sam bio jedan od onih koji su im diktirali, pa kad bi se razišli o nekom ajetu, prisjetili bi se nekoga ko je taj ajet preuzeo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa ako bi ovaj bio nedostupan ili se nalazio negdje u pustinji, zapisivali su ono ispred i iza tog ajeta, dok bi ostavljali prazan prostor za taj ajet dok onaj ne bi došao, ili dok ne bi poslali po njega. Tako, kad je posao oko ispisivanja Mushafa bio doveden do kraja, Osman je poslao obavijest u sve veće centre države: ‘Ja sam uradio tako i tako, izbrisao sam ono što sam imao kod sebe, pa izbrišite i vi sve to što imate kod sebe!'”

15. Mus'ab ibn Sa'd prenosi sljedeće: “Osman je ustao i ljudima držao govor. ‘Tek je prošlo trinaest godina’, rekao im je, ‘otkako niste sa svojim Vjerovjesnikom, a već se sporite o Kur'anu i govorite: ‘Ovo je Ubejev način učenja (Ubejev kirāet), ovo je Abdullahov…’; i govorite: ‘Allaha mi, tvoje učenje nije ispravno!’ itd. Stoga naređujem svakom od vas koji kod sebe ima nešto od Kur'ana da mi dođe s tim!’

Tako su ljudi stali dolaziti kod njega: jedan s listom papira, drugi s komadom kože, na kojima je bilo zapisano nešto od Kur'ana, tako da se na taj način sakupilo mnogo toga. Potom ih je Osman pozivao jednog po jednog i od svakog tražio da se zakune da je slušao Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad mu je to diktirao, i oni su odgovarali potvrdno.

Kad je završio s ovim, Osman je upitao: ‘Ko je najvičniji pisanju?’, a oni su mu rekli da je to pisar Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Zejd ibn Sābit. ‘A ko najbolje poznaje arapski jezik?’, upitao je, a oni su mu rekli da je to Se'īd ibnul-‘Ās. ‘Onda neka Se'īd diktira’, naredio je Osman, ‘a Zejd neka piše!’

Tako je Zejd pisao i ispisao više primjeraka Mushafa, a Osman ih je poslao ljudima na različite strane, dok sam ja slušao neke ashabe Muhammedove, a.s., kako govore: ‘Dobro je uradio!'”

16. Ebu Mulejh kaže: “Osman ibn Affān, kad je donio odluku da se ispiše Mushaf, rekao je: “Pleme Huzejl diktirat će, a pleme Sekīf pisat će!”
17. Abdul-‘A'lā ibn Abdullah ibn Abdullah ibn Āmir el-Kureši prenosi sljedeće: “Kad je ispisivanje Mushafa bilo dovršeno, on je donesen pred Osmana, a ovaj je pogledao u njega i rekao: ‘Lijepo ste to obavili i dotjerali. Vidim, ima nekih grešaka, no njih će Arapi ispraviti svojim jezicima!'”
18. Ikrima kaže: “Kad je pred Osmana donesen Mushaf, on je u njemu zapazio neke greške, pa je rekao: ‘Da je onaj ko je diktirao bio iz plemena Huzejl, a onaj ko je pisao iz plemena Sekīf, ovoga u njemu ne bi bilo!'”
19. Atā’ prenosi “da je Osman, kad je odlučio Kur'an zapisati u Mushafe, poslao po Ubejja ibn Ka'ba, pa je on diktirao Zejdu ibn Sābitu, a Zejd je pisao. S njim je bio i Se'īd ibnul-‘Ās, koji ga je nadzirao u primjeni pravila arapskog jezika. Prema tome, ovaj Mushaf ispisan je prema Ubejjevom i Zejdovom načinu učenja (kirāet)!”
20. Mudžāhid prenosi “da je Osman naredio Ubejju ibn Ka'bu da diktira, a da njegovo diktiranje zapisuje Zejd ibn Sābit te da Zejdovu primjenu pravila arapskog jezika nadziru Se'īd ibnul-‘Ās i Abdurrahmān ibnul-Hares”.
21. Zejd ibn Sābit kaže: “Kad smo ispisali Mushafe, jedan ajet koji sam slušao od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nedostajao je, pa sam ga pronašao kod Huzejmea ibn Sabita. Ovaj ajet bio je: Među vjernicima ima ljudi koji su ispunili ono na šta su se Allahu obavezali…!, pa do riječi “tebdīlā”. Huzejmea su inače nazivali ‘duplim svjedokom’ (zuš-šehādetejn) – s obzirom na to da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., njegovo svjedočenje označio kao svjedočenje dvojice ljudi!”
22. Ibn Ušteh od Lejsa ibn Sa'da prenosi sljedeće: “Prvi koji je sakupio Kur'an u jednu cjelinu bio je Ebu Bekr, a zapisao ga je Zejd. Ljudi su dolazili kod Zejda ibn Sābita, a on nije htio unijeti nijedan ajet dok za njega ne bi posvjedočila dvojica pravednih ljudi. Završetak sure Tevba nalazio se samo kod Huzejmea ibn Sābita, pa je Zejd za njega rekao: ‘Ovo ćemo zapisati, s obzirom na to da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., njegovo posvjedočenje označio kao posvjedočenje dvojice ljudi!’ Tako je unesen i ovaj ajet. Omer je, pak, došao s ajetom o kamenovanju, a taj ajet nismo ubilježili, jer mu nije imao ko drugi potvrditi da je to Kur'an!”[6]

[1] Et-Tevba, 128-129.

[2] Buharijev Sahih, 6/98, poglavlje o tumačenju Kur'ana, hadis br. 4312.

[3] El-Ahzab, 23.

[4] Buharijev Sahih, 6/99, poglavlje o džihadu i vojnim pokretima, hadis br. 2596. Ove dvije predaje pa sve dalje do jedanaeste predaje navedene su u Izboru iz „Kenzul-‘ummala“, na margini Ahmedovog Musneda, 2/43–52.

[5] Sve predaje koje smo prenijeli iz Izbora navedene su u Kenzul-‘ummālu, 2/361, drugo izdanje, osim ove. Međutim, njen sadržaj nalazimo u predaji Jahjāa ibn Džu'dea. (Autor)

[6] El-Itkan, 1/101, 18. vrsta.