Scroll to top
Podijeli

Motivi traganja za vjerom


Autor teksta: Muhamed Teki Misbah Yazdi
Izvor: Pouka o vjerovanju

23. Februara 2019.

Motivi traganja za vjerom

Jedna od čovjekovih psihičkih odlika jeste i prirodno-instinktivna naklonost ka spoznaji istine i sticanju uvida u stvarnost. Ova je odlika aktivna od početka života, i to od najranijeg djetinjstva i traje do kraja života, kod svakog čovjeka bez izuzetka. Upravo ova priroda sklona istini koja se nekada naziva i radoznalošću može čovjeka natjerati na razmišljanje o pitanjima unutar religijskih okvira i navesti ga na stremljenje ka spoznavanju istinitog dina. Riječ je o sljedećim pitanjima:

Da li postoji biće koje nije materijalno, dakle koje je bestjelesno? Ukoliko postoji, da li postoji veza između svijeta materije i tog svijeta skrivenosti? U slučaju da veza postoji, nije li je možda to nematerijalno biće koje se ne može percipirati prirodnim instrumentima spoznaje, stvorilo Ovaj svijet?

Da li je čovjekovo biće ograničeno isključivo na materijalno tijelo? Da li je čovjekov život ograničen na ovaj materijalni, ili postoji i neki drugi život? Ukoliko postoji drugi život, da li eventualno postoji neki odnos između ovog i tog života? Ukoliko postoji, koja vrsta ovosvjetskih fenomena ostavlja traga na taj drugi život? Postoji li put saznavanja programa ispravnog življenja, programa koji čovjeku jamči sreću oba svijeta ili oba života? Na kraju, koji je to program?

Dakle, sklonost za spoznajom istine je osnovni poticajni činilac koji čovjeka pokreće na istraživanje ovih i sličnih pitanja i traganje za odgovorima.

Sljedeći činilac koji, također, u čovjeku jača potrebu za spoznajom istine krije se u činjenici da su ostale čovjekove težnje svaka zasebno tijesno povezane i zavise o jednom ili nekoliko drugih prirodnih sklonosti (pored sklonosti za spoznajom istine). Tako naprimjer, kvalitetno korištenje različitim materijalnim i ovosvjetskim blagodatima zavisi od naučnih zalaganja i napora, gdje napredak i razvoj empirijskih znanosti neposredno i uveliko pomaže čovjeku da ostvari svoje potrebe. U slučaju da vjera može pomoći zadovoljenju onih stvari koje za čovjeka važe kao neophodne i korisne i sačuvati ga s druge strane od šteta i prijetnji, u takvim će uvjetima za čovjeka vjera biti itekako poželjna, onoliko koliko će čovjekov prirodni instinkt težnje za koristima i očuvanjem od štete predstavljati poticajni činilac koji će ga potaknuti na istraživanje i traganje o vjeri.

Međutim, imajući u vidu svu širinu i opseg saznanja i znanosti, kao i nepostojanja svih potrebnih uvjeta za spoznaju cjelokupnih zbilja i istina, moguće je da čovjek za područje svoga istraživanja odabere neka pitanja čije je rješavanje jednostavnije, i čiji su rezultati opipljiviji i pristupačniji od bavljenja pitanjima i problemima vezanim za din, pod pretpostavkom da ih je teško riješiti ili da nemaju neku ozbiljniju znanstvenu ulogu i težinu, i kojih se upravo zbog toga odriče. Otuda treba objasniti da su vjerska pitanja odlikovana izvanrednom važnošću. Zapravo, kada se stvari preciznije razmotre shvatit će se da ništa nije toliko važno istraživati i razjasniti kao što su to pitanja vezana za din.

Podsjećam da neki psiholozi i psihijatri vjeruju da je pobožnost u principu samostalna prirodna sklonost, i njen izvor bi se mogao nazvati čulom religioznosti, svrstano kao četvrto čulo koje krasi čovjekovu dušu uz radoznalost, dobrotu i estetiku. Oni na osnovu povijesnih i arheoloških činjenica podsjećaju da je pobožnost uvijek, na ovaj ili onaj način, bila prisutna među ljudima. Upravo ova neprekinuta vremenska i prostorna prisutnost pokazatelj je prirodnosti potrebe da se bude pobožan.

Svakako, općenitost prirodne sklonosti u isti mah ne znači da je pobožnost uvijek budna i aktivno prisutna u svim pojedincima i da ih stalno upravlja ka poželjnoj strani, već je moguće da pod uticajem različitih činilaca u vidu životne sredine, neispravnog odgoja, bude neaktivna ili ušutkana. Ili, da bude izbačena iz svoje putanje, kao što je to moguće kada su u pitanju ostale potrebe i naklonosti, kod kojih nisu nimalo rijetka devijantna i deformisana stanja.

Na temelju ovoga stava, kretanje i potraga za dinom očituje se kao samostalna prirodna sklonost i kao takva nema potrebe za dokazivanjem putem argumenata i dokaza.

Ovo se može manje-više potvrditi ajetima i predajama koji ukazuju na prirodnost naklonosti ka pobožnosti u čovjeku, međutim zbog toga što uticaj ove naklonosti nije svjestan moguće je da neko pri polemici i raspravi zaniječe ovakvu vrstu naklonosti u sebi.

Zbog toga nije dovoljno zadovoljiti se rečenim, već je potrebno praktično dokazati koliko je važno tragati za vjerom, koristeći se racionalnim argumentima.

Izvor – Pouka o vjerovanju, Muhamed Teki Misbah Yazdi