Važnost traganja za vjerom

Važnost traganja za vjerom

Jasno je da prirodna sklonost ka spoznaji istine s jedne strane, te želja za postizanjem koristi i nastojanje da se čovjek osigura od štete i opasnosti, predstavljaju moćne poticaje na razmišljanje i sticanje znanja i stavova. Stoga, kada čovjek sazna da je kroz cijelu ljudsku povijest čitav niz istaknutih i časnih ljudi tvrdio da su odabrani od strane Stvoritelja svijeta da bi uputili ljude ka sreći obaju svjetova i da na putu dostavljanja Njegove poruke, usmjeravanja i upućivanja ljudi, nisu prezali ni od kakvog truda i zalaganja, podnosili su različite teškoće i borili se sa svim vrstama prepreka, pa čak na tom putu i za taj cilj žrtvovali i sopstvene živote; dakle, takva osoba, sa spomenutom motivacijom, uzme u obzir ove podatke, pristupa istraživanju s namjerom da vidi da li su tvrdnje poslanika ispravne i da li ih se može potkrijepiti sa dovoljnim brojem logičnih argumenata, ili ne.

Sklonost ka ovom istraživanju postaje jača uzme li se u obzir činjenica da u njihovoj poruci stoji tvrdnja koja ukazuje na vječnu sreću i blagodati, s jedne, i vječnu nesreću i patnju s druge strane. Dakle, odazivanje na njihov poziv i prihvatanje njihovih uputa za sobom povlači mogućnost vječne blagodati. Oglušivanje i suprotstavljanje njihovom putu uzrokuje mogućnost vječne nesreće i gubitak. Kakav izgovor čovjek može izmisliti u nastojanju da opravda nemar i neodgovornost pred ovakvim izazovom, i da ne krene u istraživanje?

Svakako, moguće je da neke osobe zbog ljenosti i želje za lagodnošću neće sebi da priušte teškoću istraživanja, ili pak zbog toga što prihvatanje vjere za sobom povlači i određeni vid ograničenja i lišenosti, što je dovoljan činilac da ih odvrati od takvog izazova. U vezi s ovim spomenut ćemo peti ajet iz sure Kijameh u kojem se iznosi razlog a priori poricanja postojanja Ahireta da bi se ušutkala savjest jer:

Čovjek želi griješiti dok je živ.

بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

Međutim, takvi bi se ljudi trebali pomiriti sa neugodnim posljedicama ljenosti i na kraju prihvatiti vječnu patnju i nesreću.

Stanje takvih ljudi je neuporedivo gore od neupućenog smrtno bolesnog djeteta koje iz straha od gorkog lijeka izbjegava odlazak u bolnicu, osuđujući tako sebe na sigurnu smrt. Zbog toga što dijete još uvijek nema razvijeno razumijevanje da bi napravilo razliku između štete i koristi, i ne može pojmiti da je opiranje i neodlazak ljekaru štetan za njega, toliko štetan da se nekoliko dana bezbolnog života zbog neuzimanja lijeka ili injekcije ni na kakav način ne može porediti sa štetom. Međutim, odrastao čovjek, koji je svjestan i razuman, ima moć prosudbe i razlikovanja štete i koristi, on može ocijeniti razliku između prolaznih naslada i vječne patnje.

Zato, Časni Kur’an ovakvu vrstu ljudi naziva gorima čak i od četveronožaca, pa kaže: oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni. (A'raf, 179)

أُولَـٰئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ  أُولَـٰئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Na drugom mjestu opisuje ih kao najgore među živim bićima: Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da promišljaju. (Enfal, 22)

 إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللَّـهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لَا يَعْقِلُونَ

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi