Načini učenja Kur'ana i “sedam harfova”
Načini učenja Kur'ana i “sedam harfova”
Može se pomisliti da “sedam harfova” na kojima je objavljen Kur'an predstavlja ustvari sedam načina njegovog učenja (kiraāt), te da se otud, dokazujući da i oni spadaju u Kur'an, poseže za predajama koje govore o tome da je Kur'an objavljen na “sedam harfova”. Stoga moramo ukazati na ovu grešku, odnosno reći da ovakvo što predstavlja nešto što niko od velikih učenjaka nije ni pomislio, a sve to u slučaju da uopće postoje ovakve predaje i da im se – ni u manjoj ni u većoj mjeri – ne suprotstavljamo, o čemu će biti riječi kasnije.
Držimo uputnim da ovdje najprije navedemo izjavu El-Džezāirija o ovome. On kaže:
“Ovih sedam načina učenja Kur'ana ni po čemu se nije razlikovalo od drugih učenja sve dok imam Ebu Bekr Ahmed ibn Mūsa ibnul-Abbas ibn Mudžahid – na početku trećeg hidžretskog stoljeća u Bagdadu – nije sakupio načine učenja Kur'ana sedmerice poznatih imama iz Dvaju harema (tj. Mekke i Medine) te iz Iraka i Šama. To su bili Nāfi’, Abdullah ibn Kesīr, Ebu Amr ibnul-Alā’, Abdullah ibn Āmir, Āsim, Hamza i ‘Ali el-Kisai. Pojedini su pomislili da je ovih sedam načina učenja Kur'ana isto što i ‘sedam harfova’, a to nije tako… Veliki broj učenjaka ukorio je Ibn Mudžahida što je odabrao baš njih sedam, s obzirom na to da bi to moglo unijeti zabunu… Ahmed ibn Ammār el-Mehdevi kaže: ‘Onaj koji je odabrao baš sedam načina učenja Kur'ana nije to trebao uraditi tako, jer je time unio zabunu među obične ljude, utoliko što je na ovaj način svaki kratkovidi čovjek stekao dojam da je ovih sedam načina učenja Kur'ana (kiraāt) ono što se spominje u hadisu. Da je – kamo sreće – taj broj učinio manjim ili većim od sedam, jer bi time otklonio sumnju…!'”
Profesor Ismail ibn Ibrahim ibn Muhammed el-Karrāb u svom Eš-Šāfiju kaže: “Ni u tradiciji ni u sunnetu ne nalazi se ništa što bi u smislu načina učenja Kur'ana nalagalo pridržavanje načina učenja sedmerice učača, već je ovakvo što došlo kao posljedica sakupljanja jednog kasnijeg čovjeka koji nije znao učiti po više od ovih sedam načina, pa je, otud, napisao knjigu i nazvao je Knjigom sedmerice. Potom se ovo proširilo među običnim svijetom…”
Imam Ebu Muhammed Mekki kaže:
“Ljudi u svojim knjigama navode više od sedamdeset učača – sve redom boljih od te sedmerice… Pa, kako neko može vjerovati da učenje svakog od ove sedmerice potonjih učača Kur'ana predstavlja jedan od sedam naznačenih harfova?! Ta to je golema zaostalost! Da li se to desilo u skladu s nekom Vjerovjesnikovom, s.a.v.a., izjavom, ili kako?! Kako je moglo doći do toga?! Ta, El-Kisāi je pridružen toj sedmerci tek jučer, u vrijeme Me'muna i drugih. Sedmi je, naime, bio Jakub el-Hadremi, pa je Ibn Mudžāhid 300. godine, ili negdje oko ove godine, namjesto Jakuba u tu skupinu uvrstio El-Kisāija!”[1]
Eš-Šereful-Mursi kaže:
“Mnogi obični ljudi misle da se pod ‘sedam harfova’ podrazumijeva sedam načina učenja Kur'ana (kiraāt), što je grozno neznanje!”[2]
Kurtubi kaže:
“Mnogi naši učenjaci, kakvi su Ed-Dāvūdi, Ibn Ebi Sufra i drugi, kažu: ‘Ovih sedam načina učenja Kur'ana (kiraāt), koji se vezuju za sedmericu učača, nisu onih sedam harfova na kojima su ljudi iz prvog naraštaja (ashabi) mogli učiti Kur'an, već se svi oni iscrpljuju u samo jednom harfu: onom na kome je Osman objedinio Mushaf. Ovakvo što navodi Ibn Nahhās i drugi autori. Ovi, pak, poznati načini učenja Kur'ana lični su izbori dotičnih imama učača.”[3]
I Ibnul-Džezeri je nastojao razbiti pogrešnu predstavu onome ko je tvrdio da je onih sedam harfova na kojima je objavljen Kur'an zadržalo svoju aktuelnost sve do danas, te je rekao:
“Jasno ti je šta sadrži ta izjava, a ovi danas poznati načini učenja Kur'ana koji se prenose od sedmerice, deseterice ili trinaesterice u odnosu na ono što je bilo poznato u prvim vremenima tek su neznatan dio, kapljica mora! Onaj ko u ovo ima dublji uvid zna to pouzdano. Učača koji su svoja učenja Kur'ana bili preuzeli od imama koji su prethodili ovoj sedmerici bilo je neizbrojivo mnogo, baš kao i načina učenja. Onih koji su od njih preuzimali ta učenja bilo je još više i tako redom, pa kad je nastupilo treće (hidžretsko) stoljeće i kad je kršenje pravila uzelo maha i popustila preciznost, a poznavanje Kur'ana i sunneta bilo nešto najzastupljenije u tome dobu, neki imami poduzeli su se da uvedu red u načine učenja Kur'ana koji su se prenosili. Prvi istaknuti imam koji je ove načine učenja Kur'ana sakupio u knjigu bio je Ebu Ubejd el-Kāsim ibn Selām. On je – mislim – zabilježio dvadeset i pet učača, uz ovih sedam. Umro je 224. godine, a nakon njega je Ahmed ibn Džubejr ibn Muhammed el-Kūfi, žitelj Antakije, sastavio knjigu o načinima učenja peterice učača: po jednog iz svakog velikog centra. On je umro 258. godine, a nakon njega je došao kadija Ismail ibn Ishak el-Māliki, autor Kālūna, pisao je knjigu o načinima učenja Kur'ana. U ovoj knjizi sabrao je učenja dvadeseterice imama, među njima i ove sedmerice. Umro je 282. godine. Poslije njega, došao je imam Ebu Džafer Muhammed ibn Džerīr et-Taberī, koji je sastavio knjigu i nazvao je Zbornikom (El-Džāmi’), a koja je sadržavala dvadeset i nekoliko načina učenja Kur'ana. Umro je 310. godine, a malo iza njega pojavio se Ebu Bekr Muhammed ibn Ahmed ibn Omer ed-Dādžūni – i on je sastavio knjigu o načinima učenja Kur'ana. U njoj je onoj deseterici učača pridružio i Ebu Džafera, kao jedanaestog. Umro je 324. Isto je učinio i Ebu Bekr Ahmed ibn Musā ibnul-Abbās ibn Mudžāhid, koji je, pak, bio prvi koji je učenja Kur'ana sveo samo na ona kod ove sedmorke, a u svojoj knjizi pozivao se na Ed-Dādžūnija te, također, na Ibn Džerīra. Umro je 324.”
Ibnul-Džezeri potom navodi jednu skupinu onih koji su pisali o načinima učenja Kur'ana, te kaže:
“Ovo smo poglavlje učinili podužim s obzirom na to da smo čuli kako neki koji nemaju znanja tvrde da su ispravni načini učenja Kur'ana samo oni koji se prenose od ove sedmorke, odnosno da su onih sedam harfova na koja je ukazao Vjerovjesnik, s.a.v.a., ustvari načini učenja ove sedmerice učača. Štaviše, kod velikog broja neukih prevladava mišljenje da su vjerodostojni načini učenja Kur'ana oni koji se nalaze u Šātibiji i Tejsīru te da su ovi načini ono na šta je Vjerovjesnik, s.a.v.a., mislio kad je rekao da je Kur'an objavljen na sedam harfova. Neki su, čak, za sva ona učenja koja se ne nalaze u ovim dvjema knjigama kazali da su iznimka i da odudaraju od pravila (šāzz), dok su mnogi utvrdili da od pravila odstupa svako učenje izvan učenja ove sedmerice! Međutim, moguće je da su mnogi načini učenja kojih nema ni u Šātibiji ni u Tejsīru i koje su prakticirali učači mimo ove sedmerice vjerodostojniji od mnogo čega što se nalazi u ovim dvjema knjigama. Dotični su, naime, u vezi s tim, zapali u sumnju slušajući kako je “Kur'an objavljen na sedam harfova”, pa čuvši učenja ove sedmerice, pomislili su da je to ono na šta se ukazuje. Baš zbog toga velikom broju ranijih imama nije bilo po volji što je Ibn Mudžāhid učenja reducirao na ona kod sedmorke. Držali su pogrešnim ovaj njegov odabir. Kazali su: ‘Mogao je učenja svesti na manji ili na veći broj njih, ili makar objasniti svoju nakanu, kako bi one koji nemaju znanja riješio dileme!'”[4]
Zatim je Ibnul-Džezeri citirao Ibn Ammāra el-Mehdevija i Ebu Muhammeda Mekkija onako kako smo to ranije naveli.
Ebu Šāma kaže:
“Neki su pomislili da su onih sedam načina učenja Kur'ana ono na šta se ukazuje u hadisu, što je oprečno jedinstvenom stajalištu svih učenih ljudi. Takvo mišljenje mogu imati samo neki neuki ljudi!”[5]
Ovim pregledom vam je postalo jasno i potpuno je izišla na vidjelo činjenica da načini učenja Kur'ana nisu na pouzdan (mutevātir) način preneseni od Vjerovjesnika, s.a.v.a., pa čak ni od same sedmerice učača. U tome nema nikakve razlike između ovih sedam i drugih načina učenja Kur'ana. Ako bismo i prihvatili da su na nesumnjivo pouzdan način preneseni od učača, od Vjerovjesnika, s.a.v.a., sasvim sigurno nisu preneseni tako. Svi načini učenja Kur'ana ili su preneseni pojedinačnom predajom (āhād) ili su rezultat intelektualnih nastojanja samih učača, pa se, stoga, moramo pozabaviti s dvije stvari.
- Argumentativna vrijednost načina učenja Kur'ana
Jedna skupina stoji na stanovištu da načini učenja Kur'ana imaju svoju argumentativnu vrijednost, pa su dopuštali da se, kao takvi, uzimaju kao dokaz za određeni šerijatski propis, kao što se npr. zabrana spolnog općenja sa ženom nakon što joj prestane mjesečnica, a prije negoli se okupa, dokazuje načinom učenja Kufijaca – s izuzetkom Hafsa – onog što su riječi Uzvišenoga: “Ve lā takrebūhunne hattā jettahherne!” (I ne približujte im se dok se ne okupaju!), tj. s udvostručenim glasovima „ta“ i „ha“.
Odgovor:
Istina je to da ovi načini učenja Kur'ana nemaju argumentativnu vrijednost i da se ne mogu koristiti kao argument za neki šerijatski propis. Dokaz za to jeste to što postoji mogućnost greške i nejasnoće kod svakog pojedinog učača. Ni razum, a ni Šerijat, ne nude nikakav dokaz koji bi nalagao da se baš neki od ovih učača ima slijediti u načinu učenja Kur'ana. S druge strane, i razum i Šerijat zabranjuju da se slijedi išta drugo doli znanje, što će, ako Bog da, biti pojašnjeno u nastavku.
Možda će neko pokušati kazati da su ovi načini učenja Kur'ana – makar i ne bili preneseni mutevātir predajom – ipak preneseni od Vjerovjesnika, s.a.v.a., te da, stoga, i njih obuhvataju oni kategorični dokazi koji uvažavaju argumentativnu vrijednost čak i pojedinačne predaje. Time bi oslanjanje na njih izlazilo iz okvira “prihvatljivosti upitnog” ili (vurudom) ili (hukumetom) ili (tahsisom) izuzimanjem.[6]
Odgovor:
Prvo: Za načine učenja Kur'ana još nije razjašnjeno da li spadaju u kategoriju predaje, pa da bi i njih mogli obuhvatiti ti dokazi. Moguće je da su to samo rezultati intelektualnih napora učača. U prilog ovoj mogućnosti idu i eksplicitne izjave o tome nekih istaknutih autoriteta koje smo ranije naveli. Štaviše, ako obratimo pažnju na uzrok zbog koga se učači razlikuju u svojim učenjima – a to je odsustvo dijakritičkih znakova i vokalizacije u Mushafima koji su otposlani u muslimanska središta – ta mogućnost bit će veoma osnažena.
Ibn Ebi Hāšim kaže: “Uzrok različitosti kako u ovih sedam učenja, tako i u drugim učenjima Kur'ana leži u tome što su u mjestima u koja su poslani primjerci prvih Mushafa živjeli ashabi tako da su tamošnji ljudi od njih preuzimali način učenja Kur'ana, a ti Mushafi nisu imali ni tačaka, ni vokalizacije. Tako su ljudi svake oblasti usvajali ono učenje koje su slušali od ashaba, pod uvjetom da je bilo podudarno s onim što je bilo ispisano u Mushafu. Ono što nije bilo podudarno s tim, ostavljali su… Odatle je proizišla razlika u učenju učača iz različitih mjesta.”[7]
Ez-Zerkāni kaže: “Učenjaci iz prvog razdoblja islama nisu voljeli punktirati i vokalizirati Mushaf iz pretjerane revnosti u očuvanju Kur'ana prilikom dostavljanja onako kako je napisano u izvornom Mushafu, bojeći se da to ne dovede do kakve promjene u njemu… Međutim, vremena se – kako znaš – mijenjaju, pa su muslimani bili prinuđeni da, iz istih ovih razloga, pristupe punktiranju i vokaliziranju riječi, tj. kako bi osigurali da se Kur'an sačuva prilikom dostavljanja onako kako je napisano u izvornom Mushafu, a bojeći se da odsustvo tačaka i vokalizacijskih znakova ne dovede do promjene u tome.”[8]
Drugo: Za sve prenosioce svakog od pojedinih načina učenja nije utvrđena puna povjerljivost tako da dokazi u korist argumentativne vrijednosti predaje pouzdanog pojedinca u ovom slučaju ne dolaze u obzir. Ta činjenica jasno se nadaje iz ranije navedenih biografskih podataka učača i prenosilaca njihovih načina učenja Kur'ana.
Treće: Ako bismo i prihvatili to da svi ovi načini učenja Kur'ana spadaju u kategoriju predaje te da su svi njihovi prenosioci pouzdani, ipak općenito znamo da neki od ovih načina učenja, nesumnjivo, nisu potekli od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Jasno je da ta činjenica neminovno povlači za sobom međusobnu isključivost, u smislu da jedan način opovrgava drugi. Tako svi oni gube svoju argumentativnu vrijednost. Što se tiče izdvajanja nekih od njih na način da im se da prednost nad drugima bez jasnog odlučujućeg razloga, tu se svakako treba obratiti poglavlju koji govori o odlučujućim razlozima prilikom međusobne isključivosti hadisa. Bez toga, nijedan od ovih načina ne može se uzeti kao argument za neki šerijatski propis.
Također, do istog zaključka dolazimo i ako bismo smatrali da su svi ovi načini učenja Kur'ana preneseni na pouzdan način, jer bi takva predaja dva različita načina učenja od Vjerovjesnika, s.a.v.a., za sobom povlačila kategoričan zaključak da oba ova načina predstavljaju Kur'an objavljen od Allaha, pa među njima ne bi moglo biti međusobne isključivosti u pogledu porijekla, ali bi moglo biti u pogledu značenja. Prema tome ako, općenito, znamo da jedna od ove dvije pojavnosti nije ono što se ustvari želi, to neminovno znači da obje gube svoju vrijednost argumentiranja te nalaže vraćanje na principe o pisanim ili praktičnim osnovama jer su dokazi preferencije ili odabira u tijesnoj povezanosti s dokazima čiji je ishodišni čvor hipotetski i ne protežu se na ono što ima kategorično porijeklo. Pojedinosti svega toga mogu se naći u etimološkoj studiji Et-Te'ādul vet-terdžīh iz metodologije šerijatskog prava.
- Dopuštenost učenja Kur'ana u namazu po spomenutim načinima učenja
Apsolutna većina učenjaka i s jedne i s druge strane stoji na stanovištu da je u namazu dopušteno učiti Kur'an po bilo kom od ovih sedam načina učenja Kur'ana. Štaviše, više njih tvrdi da o tome postoji i saglasnost učenjaka, dok neki to isto kažu i za svih deset načina učenja. Drugi su mišljenja da je dopušteno Kur'an učiti prema svakom učenju koje je, makar na jedan način, u saglasnosti s arapskim jezikom i koje je u skladu s Osmanovim Mushafima, makar samo na razini vjerovatnoće, te koje je preneseno na vjerodostojan način, bez preciziranja nekog određenog broja.
Istina je sljedeća: Prema primarnom načelu, Kur'an u namazu nije dopušteno učiti ni po jednom načinu za koji nije utvrđeno da ga je primjenjivao časni Vjerovjesnik, s.a.v.a., ili neko od njegovih od grijeha zaštićenih nasljednika, a.s., jer jedan od uvjeta u obavljanju namaza je učenje Kur'ana, tako da nije dovoljno učenje nečega za šta nije utvrđeno da je Kur'an. Razum, sam po sebi, nalaže da se mora postići izvjesnost nakon saznanja o postojanju obaveze, pa bi, prema tome, bilo potrebno svaki namaz ponoviti onoliko puta koliko ima načina učenja, odnosno ponoviti samo ona sporna mjesta u samo jednom namazu, da bi se ostvarila Božija zapovijed na dokraja siguran način. Tako bi se u suri El-Fatiha moralo proučiti i “mālik” i “melik”, dok bi se u slučaju onoga što se ima proučiti nakon Fatihe – u skladu s onim što izgleda najvjerovatnije – moralo ili opredijeliti za suru u kojoj u učenju nema razmimoilaženja ili, pak, ponavljati sporna mjesta na prethodno naznačeni način.
Stvar je, međutim, drukčija u slučaju onog što su potvrdili Oni zaštićeni od grijeha – mir neka je na njima! – a što je nesumnjivo preneseno od njih: naime, da njihove pristalice mogu učiti po bilo kojem načinu učenja Kur'ana koji je bio poznat u njihovom vremenu, s obzirom na to da je svaki od tih načina bio dostojan toga. Ti načini bili su poznati u njihovom vremenu i nije zabilježeno da su oni odbacivali ijedan od njih. Da je nečega takvog bilo, to bi, nesumnjivo, na pouzdan način bilo preneseno i do nas, ako ništa drugo, a onda na način pojedinačne predaje. Naprotiv, od njih se – mir neka je na njima! – prenosi pristajanje uz ove kiraete, imajući u vidu njihove riječi: “Uči onako kako uče ljudi!”[9] “Učite onako kako su vas podučili!”[10]
Prema tome, nema razloga da se dopušta samo spomenutih sedam ili deset načina učenja Kur'ana. Naravno, pri dopuštanju nekog načina učenja mora se voditi računa o tome da ne bude iznimka (šazz), da nije bez potvrde od strane pouzdanih sunijskih učenjaka i da nije izmišljen. Što se tiče onog učenja koje je iznimka, primjer za to je učenje: “Meleke jevme-d-din” (Posjeduje sudnji dan) prema kojem se riječ “Meleke” čita kao glagol a ne kao imenica, a riječ “jevme” kao akuzativ; a primjer za izmišljeni ajet je “Innemā jahšallāhu min ibādihi-l-ulemāe!” (Allah se, među Svojim robovima, boji samo onih učenih!),[11] prema kojemu se riječ “Allah” uči u nominativu, a riječ “ulema“ (učeni) u akuzativ. Tako je, naime, učio El-Huzāi, pozivajući se na Ebu Hanifu!
Da zaključimo:
Dopušteno je u namazu učiti po bilo kojem načinu učenja Kur'ana (kirāet) koji je bio poznat u vremenu Članova Poslanikove porodice (Ehlul-bejt), a.s.
[1] Et-Tibjān, 1/82.
[2] Ibidem, 61.
[3] Tefsīrul-Kurtūbi, 1/46.
[4] En-Nešru fil-kiraātil-ašri, 1/33–37.
[5] El-Itkān, 1/138, vrsta 22–27.
[6] Razliku između ovih kategorija objasnili smo u studiji Et-Te'ādul vet-terdžīh“, u predavanju pod naslovom Rasprostranjena etimologija. (Autor)
[7] Et-Tibjān, str. 86.
[8] Menāhilul-irfān, str. 402, drugo izdanje.
[9] El-Kāfi, 2/633, odjeljak o kuriozitetima, hadis br. 23.
[10] El-Kāfi, 2/631, poglavlje o vrijednosti Kur'ana, odjeljak o kuriozitetima, hadis br. 15.
[11] Radi se o 28. ajetu sure Fātir, koji glasi: „Innemā jahšallāhe min ibādihil-ulemāu!“ (A Allaha se, među Njegovim robovima, boje oni učeni!). Bez vokalizacije i punktiranja slova arapskog pisma, ajet je moguće proučiti i kao gore, što mu – kako se vidi – daje suprotan i, dakako, neprihvatljiv smisao. (Prevodilac)