Tvrdnje da su kiraeti mutevatir

Autor: Sejjid Ebu-l-Kasim El-Hui
Izvor: El-Bejan - Uputa u tumačenje Kur'ana
Share

Dokazi onih koji tvrde da su načini učenja Kur'ana preneseni na mutevātir način

 

Oni koji tvrde da su sedam načina učenja Kur'ana mutevatir, ovaj svoj stav argumentiraju sljedećim.

Prvo: Drže se tvrdnje da o tome postoji konsenzus kako ranijih, tako i kasnijih učenjaka. Međutim, čitaocu je već postalo jasno da ova tvrdnja nije utemeljena. Povrh toga, konsenzus se ne može postići općom saglasnošću pripadnika jedne orijentacije ukoliko postoji protivljenje kod drugih, što ćemo, ako Bog da, objasniti na odgovarajućem mjestu.

Drugo: Iznimno zanimanje za Kur'an ljudi iz prvog i drugog muslimanskog naraštaja osiguravalo je punu pouzdanost u prenošenju njegovog učenja, što je jasno svakom ko hoće biti objektivan i pravedan.

Odgovor:

Ovim se dokazom potvrđuje da je sam Kur'an prenesen na tevātur način, no to nije slučaj i s načinom njegovog učenja, posebno ako se ima u vidu da se ovaj način kod jedne skupine učača temeljio na njihovom vlastitom intelektualnom nastojanju (idžtihād), ili na slušanju učenja onog drugog, makar samo jednog, kako smo to vidjeli ranije. Da to nije tako, onda bi ovaj dokaz značio da su svi načini učenja Kur'ana preneseni na mutevātir način tako da se ovakvo što ne bi moglo odnositi samo na njih sedam, odnosno deset. Čitaocu ćemo, pak, objasniti da se svođenje načina učenja Kur'ana na samo sedam desilo u trećem hidžretskom stoljeću, a da takvom čemu u vremenu prije toga nije bilo ni traga. To znači da moramo prihvatiti jedno od dvoga: ili da su svi načini učenja Kur'ana, bez razlike, preneseni na vjerodostojan način, ili da nijedan od njih nije tako prenesen, barem ne kad se radi o mjestima njihove različitosti. Ovo prvo, nesumnjivo, je neutemeljeno, tako da nam preostaje ovo drugo.

Treće: Da ovih sedam načina učenja Kur'ana nisu preneseni na pouzdan način, tad ni Kur'an ne bi bio prenesen na pouzdan način. Kako je ovo potonje, razumije se, neutemeljeno, onda se isto to mora konstatirati i za ono prvo. Razlog ovome jeste to što je Kur'an do nas dospio posredstvom njegovih hafiza i poznatih učača, pa ako su njihovi načini učenja Kur'ana preneseni na nesumnjiv način, ovakvo što znači da je tako prenesen i Kur'an, i obratno. Prema tome, neminovno se mora prihvatiti stav da su načini učenja Kur'ana preneseni na vjerodostojan način.

Odgovor:

  1. Činjenica da je Kur'an prenesen na vjerodostojan način (tevātur) ne znači da su tako preneseni i načini njegovog učenja, jer razmimoilaženje u načinu učenja određene riječi ne isključuje postojeću saglasnost oko same osnove riječi. Tako ćemo vidjeti kako se prenosioci, npr., spore i oko nekih izraza u Mutenebbijevim kasidama, ali da to ne dovodi u pitanje činjenicu njihove autentičnosti, niti činjenicu da one, doista, pripadaju ovom autoru. Isto tako ćemo zapaziti da se i prenosioci ne slažu u svim detaljima Vjerovjesnikove, s.a.v.a., hidžre, ali to ne negira pouzdanost predaja o samoj hidžri.
  2. Ono što je, posredstvom učača, dospjelo do nas jesu samo osobenosti njihovih učenja, dok je osnova Kur'ana do nas stigla njegovim masovnim prenošenjem među muslimanima, tako što su ga potonji naraštaji preuzimali od prethodnih, odnosno tako što su ga čuvali u pamćenju i knjigama. Učači u tome, u suštini, nemaju nikakav udio. Otud možemo kazati da bi Kur'an bio prenesen na pouzdan način čak i pod pretpostavkom da istaknute sedmerice ili deseterice učača nikako nije ni bilo. Veličina Kur'ana veća je od toga da bi ovisila o prijenosu ove malobrojne skupine ljudi.

Četvrto: Da načini učenja Kur'ana nisu preneseni na pouzdan način, to bi značilo da ni neki dijelovi Kur'ana također nisu preneseni sasvim vjerodostojno, poput, npr., riječi “melik” i “malik” i sl. Međutim, tvrditi da je jedno od ovoga dvoga vjerodostojno, a da drugo nije, bila bi neispravna presudba. Ovu tvrdnju iznio je Ibnul-Hādžib, a za njim se u tome poveo i jedan broj drugih.

Odgovor:

  1. Ova tvrdnja nalagala bi konstataciju da su svi načini učenja Kur'ana preneseni na pouzdan način, pa bi izdvajanje istaknutih sedam načina također bila neispravna presudba, posebno ako se ima u vidu činjenica da se među učačima Kur'ana izvan spomenute sedmerice može naći i neko ko je i značajniji i pouzdaniji od njih, kako su to neki i priznali, što ćemo vidjeti u nastavku. No, ako bismo i prihvatili to da su ova sedmerica pouzdaniji od drugih i da su bolje poznavali načine učenja, ovakvo što, opet, ne bi moglo biti razlogom da se njihovi načini učenja tretiraju kao mutevatir za razliku od drugih. Naravno, to bi zahtijevalo preferiranje njihovih učenja nad učenjima drugih u praksi, ali između toga dvoga velika je razdaljina, baš kao ona između dvaju istoka.

I presudba, pak, da su svi načini učenja Kur'ana preneseni na pouzdan način – razumije se – nema utemeljenje u istini.

  1. Razmimoilaženje u učenju ustvari uzrokuje brkanje onoga što jeste Kur'an s onim što nije, nerazlučivanje toga u pogledu formalnog izgleda ili u pogledu deklinacije, što ne dovodi u pitanje činjenicu vjerodostojne prenesenosti osnove Kur'ana. Naime, sam “materijal” prenesen je na nesumnjivo pouzdan način, bez obzira na to što postoji razmimoilaženje u pogledu njegovog oblika ili deklinacije. Jedna od dviju, ili više, mogućnosti posigurno je Kur'an, svejedno što se ne zna tačno koja je.

Komentar:

Istina je to da vjerodostojnost prenošenja Kur'ana ne znači obavezno i vjerodostojnost prenošenja načina njegovog učenja. To priznaje i sam Zerkāni, koji kaže: “Neki ljudi pretjeruju u veličanju sedam načina učenja Kur'ana, pa za onoga ko bi rekao da ne mora biti da su oni preneseni (od Vjerovjesnika, s.a.v.s.) na vjerodostojan način kažu da ove njegove riječi predstavljaju nevjerstvo s obzirom na to da vode prema zaključku da ni Kur'an nije prenesen na takav način. Ovakvo što pripisuje se andaluzijskom muftiji profesoru Ebu Se'idu Feredžu ibn Lubbu, koji je snažno zastupao ovo mišljenje, te je napisao i obiman traktat, podupirući njime ovakvo opredjeljenje i odgovarajući onima koji se nisu slagali s njim. Međutim, ono na šta se pozivao u tome ne može se prihvatiti bezrezervno, jer kazati da sedam načina učenja Kur'ana nije preneseno na pouzdan način ne znači i kazati da ni sam Kur'an nije prenesen na dokraja pouzdan način. Kako bi, uostalom, i moglo imati smisla ovakvo što kad Kur'an i sedam načina njegovog učenja nisu jedna te ista stvar?! Naime, Kur'an može biti prenesen na dokraja pouzdan način, a da tako ne mora biti preneseno i sedam načina njegovog učenja. Ovakvo što može se kazati barem za onaj dio oko koga su saglasni svi učači, odnosno oni za koje ne postoji bojazan da bi se mogli uplesti u laž, bili ili ne bili učači.”[1]

Pojedini navode i to da činjenica nesumnjive vjerodostojnosti u prenošenju Kur'ana ne podrazumijeva obavezno i nesumnjivost u prenošenju načina njegovog učenja, s obzirom na to da niko od stručnjaka iz područja metodologije šerijatskog prava nije eksplicitno rekao da su i načini učenja Kur'ana preneseni na do kraja pouzdan način te da je vjerodostojnost Kur'ana zavisna od vjerodostojnosti načina njegovog učenja, kako je to rekao Ibnul-Hādžib.[2]

Zerkeši u svom Burhanu kaže sljedeće: “Kur'an i načini njegovog učenja dvije su različite stvarnosti. Kur'an je Objava objavljena Muhammedu, s.a.v.a., za pojašnjenje stvari i za potvrđivanje nadnaravnosti, dok načini njegovog učenja predstavljaju različitost izraza spomenute Objave u nekim slovima u smislu njihovog učenja bez udvajanja ili s udvajanjem i sl. Većina učenjaka smatra da su i načini učenja Kur'ana preneseni na pouzdan način, dok drugi drže da se radi samo o najpoznatijim načinima učenja… Zaključak je da su ti načini vjerodostojno preneseni od sedmerice učača, dok je njihovo prenošenje od Vjerovjesnika, s.a.v.a., upitno. Karike u prijenosnim nizovima ovih sedam načina učenja Kur'ana mogu se naći u stručnoj literaturi o tome – riječ je o prenošenju pojedinca od pojedinca!”[3]

 


[1] Menāhilul-irfān, str. 248.

[2] Et-Tibjān, str. 105.

[3] El-Itkān, 1/138, vrsta 22–28.

  • 30 Decembra, 2019