Kako su preneseni kiraeti

Vjerodostojnost kiraeta?

U tekstu O učačima Kur'ana naznačili smo pojedine stavove u vezi s neupitnošću, odnosno upitnošću potpuno vjerodostojnog prenošenja načina učenja Kur'ana (tevātur) te ukazali na stav vrhunskih stručnjaka da ovi načini učenja nisu preneseni na pouzdan način, dok su muslimani istovremeno potpuno saglasni u tome da sam Kur'an jeste prenesen na takav način. Sad ćemo iznijeti i dokaze za stav za koji smo se opredijelili – naime, da načini učenja Kur'ana (kiraāt) nisu preneseni na potpuno vjerodostojan način (tevātur).

To dokazujemo sljedećim.

Prvo: Temeljitije ispitivanje prenosilaca spomenutih načina učenja posljeduje kategoričkim zaključkom da su ovi načini učenja nama preneseni predajama pojedinaca. To se jasno pokazalo pri našem ranijem iznošenju njihovih biografija. Kako se, dakle, može kategorično tvrditi da su kiraeti od učača preneseni na potpuno vjerodostojan način kad se ni u pogledu nekih od njihovih prenosilaca nije mogla utvrditi puna pouzdanost?

Drugo: Dublji uvid u puteve kojima su sami učači preuzimali načine učenja Kur'ana daje nam kategoričan naputak da su oni i do njih stigli putem pojedinaca.

Treće: Povezanost nizova prijenosa načina učenja sa samim učačima isključuje mogućnost da mogu biti na razini tevatur predaje, makar svi pojedinci iz datog prijenosnog niza u svakoj pojedinoj kariki bili iz kategorije kojoj laž nije primjerena, jer je svaki učač sam prenosio način svog učenja.

Četvrto: Činjenica da je svaki pojedini učač iznosio argumente da je njegov način učenja ispravan, kao što su to, također, tvrdili i oni koji su ga slijedili u učenju, te činjenica da se okretao od načina učenja drugih učača kategoričan je dokaz da su ti načini učenja Kur'ana bili rezultat nastojanja samih učača i predstavljali njihova vlastita viđenja. Naime, da su se ti načini učenja na vjerodostojan način prenosili od Vjerovjesnika, s.a.v.a., tad se ne bi morala dokazima i argumentima dokazivati njihova ispravnost.

Peto: Neprihvatanje čitave skupine istaknutih učenjaka čitavog spleta kiraeta sasvim jasno ukazuje na činjenicu da se ovi kiraeti nisu na vjerodostojan način prenosili od Vjerovjesnika, s.a.v.a., jer da jesu, tad ovom neprihvatanju ne bi bilo mjesta. No, Ibn Džerīr et-Taberi, npr., odbijao je prihvatiti Ibn Amirov način učenja Kur'ana, a imao je primjedbe i na to kako se na mnogim mjestima Kur'an uči u nekim od navedenih sedam načina. Drugi su opet izražavali svoje protivljenje Hamzinom načinu učenja Kur'ana, neki Ebu Amrovom, neki Ibn Kesirovom… Pored toga, mnogi učenjaci odricali su činjenicu tevatur predaje svemu onome što nije imalo jasno utemeljenje u arapskom jeziku, prosuđujući da bi takvo što morala biti greška potekla od pojedinih učača.[1]

Ranije smo, govoreći o Hamzinim biografskim podacima, vidjeli da hanbelijski imam Ahmed nije bio saglasan s njegovim načinom učenja Kur'ana, kao ni Jezīd ibn Hārun i Ibn Mehdi,[2] Ebu Bekr ibn Ajjāš i Ibn Durejd.

Zerkeši kaže: “Nakon što sam se opredijelio za stav da su načini učenja Kur'ana od Boga određeni, za razliku od jedne skupine, među kojima je i Zamahšeri, koja je bila mišljenja da su kiraeti stvar čovjekovog opredjeljenja i da idu uz izbor leksikologa i napore stilističara…”, osporavajući potom Hamzino učenje sintagme “vel-erhām” s genitivnom odrednicom (tj. kao: „vel-erhami“). Isto tako, prenosi se da su Ebu Zejd, El-Asme'i i Jakūb el-Hadremi smatrali da Hamza pravi grešku učeći “ve ma entum bimusrihijji”[3] – s kesrom na kraju riječi (tj. umjesto: „bimusrihijje“). Također su i Ebu Amru osporavali njegovo uklapanje slova “ra” u slovo “lam” u sintagmi “jagfir lekum” (tj. njegovo učenje toga kao: „jagfillekum“).

Ez-Zedždžādž kaže: “To je kardinalna greška!”[4] 

[1] Et-Tibjān, str. 106, autora El-Mu'tesima Billahi Tahira ibn Saliha ibn Ahmeda el-Džezāirija, Štamparija El-Menār, 1334.

[2] Tj. Abdurrahman ibn Mehdi. U Tehzībut-Tehzību (6/280) navodi se sljedeća izjava Ahmeda ibn Sināna: “Čuo sam ‘Alija ibnul-Medīnija kad je rekao: ‘Abdurrahman ibn Mehdi bio je najznaniji čovjek!’, i to je više puta ponovio.” El-Halīli kaže: “On je imam, i to se ne može osporiti.” Šāfi'i kaže: “Ne znam da mu na ovom svijetu ima ravnoga!”

[3] Sura Ibrahim, 22. ajet.

[4] Et-Tibjān, str. 87.