Stručnjaci o načinima učenja Kur'ana
Izjave onih koji su osporavali tevātur u prenošenju načina učenja Kur'ana
Držimo uputnim navesti i izjave nekih stručnjaka koji su otvoreno govorili o tome da načini učenja Kur'ana (kiraeti) nisu preneseni na vjerodostojan način (tevatur) eda bi istina o ovome došla do punog izražaja.
Ibnul-Džezeri kaže: “Svaki način učenja koji je, makar na neki način, podudaran s arapskim jezikom i u skladu s nekim Osmanovim Mushafom, makar samo načelno, te koji se prenosi na vjerodostojan način – ispravno je učenje i ne smije se odbacivati niti ga je dozvoljeno osporavati. Svi oni spadaju u onih ‘sedam harfova’ na kojima je objavljen Kur'an, tako da su ljudi obavezni prihvatiti ih, bilo od one sedmerice učača, ili deseterice, bilo od nekih drugih prihvaćenih imama. Ako se naruši bilo koji od ta tri uvjeta, tad se taj način učenja ima označiti slabim (da'īf), izdvojenim (šāzz) ili neispravnim (bātil), makar se radilo o učenju nekog od ‘sedmerice’ ili nekog ko je veći i od njih!”
Ovakvo što smatra se ispravnim stavom kod istaknutih stručnjaka kako iz ranijih, tako i iz kasnijih naraštaja. Tako se eksplicitno izražava i imam hafiz Ebu Amr Osman ibn Se'id ed-Dāni, a na više mjesta ovaj stav izložio je i imam Ebu Muhammed Mekki ibn Ebi Talib te imam Ebul-Abbās Ahmed ibn Ammar el-Mehdevi, a stručno ga je elaborirao imam hafiz Ebul-Kasim Abdurrahman ibn Ismail, poznat kao Ebu Šāma. Ovo je bio pravac ranih učenjaka i nije poznato da je iko od njih imao drukčije mišljenje.
2.
Ebu Šama, u svojoj knjizi El-Muršidul-vedžīz kaže: “Ne treba dopustiti da se bude zavedeno svakim načinom učenja koje se pripisuje jednom od sedmerice učača i da se to učenje označi vjerodostojnim, da se utvrdi kako je baš tako i objavljeno. U to treba unijeti mjerodavca. Tad, takvo učenje neće prenositi samo pisac od nekog drugog niti će ono biti ekskluzivitet učača, premda ovakvo što ne izvodi učenje iz regularnog okvira. Ono što je ovdje važno jeste to da ono posjeduje potrebna svojstva, a ne činjenica da se vezuje za nekoga, jer se oni načini učenja koji se vezuju za svakog pojedinog od ‘sedmerice’ i drugih učača dijele na one nesporne i one izdvojene. Međutim, zahvaljujući slavi ‘sedmerice’ i mnoštvu onog što je nesporno u njihovim učenjima, ljudi se lakše opredjeljuju za ono što se prenosi od njih nego za ono što se prenosi od drugih.”[1]
3.
Ibnul-Džezeri također kaže: “Neki od potonjih među uvjete prihvatljivosti načina učenja uvrstili su i to da je preneseno mutevātir predajom, ne zadovoljavajući se samom vjerodostojnošću prijenosnog niza. To pravdaju činjenicom da se Kur'an može utvrditi isključivo mutevātir predajom te da se ne može utvrditi onim što dođe preko pojedinaca. Neodrživost ovoga jeste, pak, očevidna, jer ako bi se utvrdilo da se radi o mutevātir predaji, tad bi dva posljednja uvjeta, ona koja se tiču pisma i dr., bila izlišna, jer bi se morali prihvatiti svi sporni harfovi ukoliko bi se ustanovilo da se oni od Vjerovjesnika, s.a.v.a., prenose mutevātir predajom, te bi se ovakvo što bezrezervno trebalo uzeti za sastavnicu Kur'ana, bez obzira na to da li je, ili nije, u skladu s pismom. Prema tome, ako bismo nespornost predaje (tevātur) postavili kao uvjet za svako sporno slovo, tad bi se morao eliminirati veliki broj spornih harfova koje nalazimo kod sedmerice imama i drugih. Ja sam – ranije – bio blizak njihovom stavu, ali mi se razotkrila njegova neutemeljenost, pa sam ostao na tragu ranijih i kasnijih imama.”
4.
Veliki imam Ebu Šāma u svom Muršidu kaže: “Ono što je postalo općeprihvaćeno kod kasnijih učača i drugih oponašatelja jeste uvjerenje da su svih sedam načina učenja Kur'ana preneseni mutevātir predajom, tj. svaka sitnica onoga što se prenosi od te sedmerice učača. Kažu: ‘Mora se bezrezervno uzeti da su ti načini učenja objavljeni od Allaha!’ Tako, pak, i mi mislimo, međutim to važi samo za ono oko čega su saglasni svi putevi predaje i u vezi s čim postoji konsenzus svih skupina te ono što niko ne osporava i što se proširilo, afirmiralo i snažno prodrlo u javnost. To je ono najmanje što se mora naći u svakome od njih, ako već ne postoji konsenzus u pogledu nespornosti predaje kod nekih od njih.”[2]
5.
Sujūti kaže: “O tome je najbolje govorio imam učača svog vremena, učitelj naših učitelja Ebul-Hajr ibnul-Džezeri. On na početku svoje knjige En-Nešr kaže: ‘Svaki način učenja Kur'ana koji je podudaran s arapskim jezikom…’, nakon čega ovaj autor navodi ostatak Ibnul-Džezerijevog stava – iz koga smo im mi maločas izdvojili jednu rečenicu – da bi na kraju zaključio: “Ovo poglavlje u najvećoj mjeri potpunim je učinio sam imam Ibnul-Džezeri.”[3]
Ebu Šāma, u knjizi El-Besmella kaže: “Mi nismo od onih koji misle da su i riječi oko kojih se spore učači Kur'ani prenesene mutevātir predajom. Svi načini učenja Kur'ana (kiraeti) dijele se, naime, na one koji su preneseni mutevātir predajom i one koji nisu tako preneseni. To je jasno svakome ko ima objektivan pristup i uvid u problematiku, onome ko se pozabavio kiraetima i putevima kojima su preneseni…”[4]
7.
Neki kažu: “Niko od istaknutih autoriteta iz područja metodologije šerijatskog prava nije izjavio da su načini učenja Kur'ana preneseni na mutevātir način. A neki su izjavili da je činjenica kako se svih sedam kiraeta prenesenih mutevātir predajom od sedmerice imama nalaze u literaturi o načinima učenja Kur'ana, no to je prenošenje pojedinaca od pojedinaca!”[5]
8.
Neki kasniji tradicionalisti kažu: “Pojedini stručnjaci iz područja metodologije šerijatskog prava tvrdili su da je svaki od sedam načina učenja Kur'ana prenesen na mutevātir način, dok su neki tvrdili da je tako preneseno svih deset, no u tome nema ni traga od znanja… Jedna skupina učača tvrdi, čak, da postoji jedinstven stav o tome da su neki od ovih načina učenja preneseni na pouzdan način, a neki tek pojedinačnom predajom. Niko od njih nije kazao da je svaki od njih sedam, a nekamoli svih deset, prenesen na pouzdan način. Tako su se izrazili samo neki metodolozi šerijatskog prava, međutim specijalisti su u svoju specijalnost upućeniji od njih!”[6]
9.
Mekki je, pored ostalog, kazao i ovo: “Možda su u obzir uzeli samo dodirne tačke Asima i Nāfi'ja, jer su načini učenja Kur'ana te dvojice imama prvi na popisu, imaju najvjerodostojnije prijenosne nizove i najviše utemeljenja u arapskom jeziku.”[7]
10.
Jedan od onih koji priznaju da čak ni svih sedam načina učenja Kur'ana nije ono što je preneseno na mutevatir način jeste i šejh Muhammed Se'īd el-Urjān. On u svojim Ta'līkātima kaže: “Nijedan od ovih načina učenja nije lišen nečega što odudara od pravila (šāzz). Ovoga nije pošteđeno ni poznatih sedam kiraeta!” On, također, kaže: “Najvjerodostojniji načini učenja Kur'ana, u pogledu pouzdanosti prijenosnog niza, kod njih su Nāfi'jev i Asimov kiraet, dok su oni koji u sebi sadržavaju najviše (drugih) obzira Ebu Amrov i Kisāijev kiraet.”
Naveli smo samo onoliko izjava koliko smo smatrali da je potrebno.
Pogledaj dobro, tako ti tvog Gospodara: da li, nakon što su svi ovi velikani posvjedočili da načini učenja Kur'ana nisu preneseni na mutevātir način, tvrdnja da jesu ima ikakvu vrijednost?
Može li se nesumnjivost predaje utvrditi slijepim povođenjem, slijeđenjem pojedinaca koji su iznosili različite konstatacije a da niko od njih nije tražio i dokaze za njih, osobito ako je tvrdnja o tevaturu bila nešto što savjest ne prihvata? Ono što je čudnije od svega toga jeste to što je andaluzijski muftija Ebu Se'īd izdao fetvu da je nevjernik svaki onaj ko zaniječe nesumnjivost u prenošenju načina učenja Kur'ana!
Čak i ako pretpostavimo da su svi načini učenja Kur'ana preneseni na mutevātir način, i to prema mišljenu svih, postavlja se pitanje da li bi i u tom slučaju bilo prikladno proglasiti nevjernikom onoga ko bi zanijekao tu činjenicu, s obzirom na to da ona ne spada u elementarne postulate vjere? Potom, pretpostavimo i to da su ovi načini učenja, temeljem zamišljenih tevatur-predaja, postali užim odrednicama vjere: da li bi tad bio nevjernik svako ko ne bi vjerovao u neupitnost njihova prenošenja, makar se to i ne utvrdilo kod njega?! Ovakva tvrdnja doista je drskost, ona nadilazi tvoje okvire i narušava jedinstvo pripadnika tvoje vjere!
[1] En-Nešru fil-kiraātil-ašri, 1/9.
[2] Ibidem, 1/13.
[3] El-Itkān, 1/129, vrsta 22–27.
[4] Et-Tibjān, 1/102.
[5] Ibidem, str. 105.
[6] Et-Tibjān, 1/106.
[7] Ibidem, str. 90.
