Godina tuge

Muslimani nakon nepravednih sankcija

Desete godine po poslanstvu muslimani su izašli iz sankcija, tvrđi, iskusniji i jači u pokretu ka cilju za kojeg su bili prihvatili sve vrste teškoća. Jedan od plodova sankcija je bio i taj da se vijest o islamu i muslimanima proširila i stigla do svih dijelova Arapskog poluotoka. Poslanik, s.a.v.a., je sada imao pred sobom teške zadatke, od kojih je jedan bio da počne djelovanje izvan Mekke i pokuša napraviti više sigurnih mjesta kroz koja će se kretati islamska Poslanica.

 Poslanik, s.a.v.a., i Poslanica u “godini tuge”

Mezar hazreti Hatidže, s.a.

Islamska Poslanica se suočila s najvećim iskušenjem u svome napredovanju u Mekki kada je na ahiret preselio Ebu Talib, r.a., prvi društveni oslonac i najjači branitelj Poslanika, s.a.v.a., i Poslanice, a nekoliko dana kasnije preselila je i majka vjernika, hazreti Hatidža, s.a., drugi Poslanikov oslonac. Zbog težine ova dva događaja na Poslanika, s.a.v.a., i prenošenje islamske Poslanice, on je tu godinu nazvao godinom tuge istaknuvši:

مَا زَالَتْ قُرَيْشٌ‏ كَاعَّةً عَنِّي حَتَّى مَاتَ أَبُو طَالِب‏

“Kurejšije su se odvraćali od mene sve dok nije preselio Ebu Talib, r.a.”[1]

Jedan od primjera smjelosti Kurejša protiv Poslanika, s.a.v.a., bio je kada mu je jedan od njih sasuo prašinu po časnoj glavi, dok je išao putem prema svojoj kući. Vidjevši to, hazreti Fatima, s.a., je ustala i plačući počela skidati prašinu. Poslanik, s.a.v.a., joj je rekao:

 لا تَبْكي، يَا بُنَيَّة، فَإِنَّ اللهَ مَانِعٌ أبَاك.

“Kćeri moja, nemoj plakati, Allah čuva tvog oca.”[2]

[1] Kešfu-l-gumme, sv. 1, str. 16; Biharu-l-envar, sv. 22, str. 530; El-Mustedreku ‘ala-s-sahihejn, sv. 2, str. 622; Tarihu Dimešk, sv. 66, str. 339; El-Faik, sv. 3, str. 618.

[2] Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 8; Tarihu Dimešk, sv. 66, str. 338.