Spremnost za hidžru prema Jesribu

Spremnost za hidžru prema Jesribu

Kurejšije su shvatili kako stvari stoje i probudili se iz svog nehaja kada su se pred muslimanima otvorila vrata nade u pobjedu, pa su postali još grublji i nasilniji u ugnjetavanju muslimana pokušavajući ih uništiti prije nego što izgube kontrolu nad situacijom. Muslimani su se požalili Poslaniku, s.a.v.a., na svoje teško stanje i zatražili dozvolu da izađu iz Mekke. On im je zatražio nekoliko dana da razmisli, pa im rekao:

لَقَدْ أُخبِرْتُ بِدارِ هِجْرتِكُمْ و هِيَ يَثْربُ فَمَن أرادَ الْخُرُوجَ فَلْيخْرُجْ إِلَيهَا.

“Doista sam obaviješten gdje ćete se iseliti, i to je Jesrib. Ko god želi da izađe iz Mekke, neka ode prema Jesribu.”[1] U drugoj predaji stoji da im je rekao:

إِنَّ اللهَ قدْ جَعَلَ لكُم دارًا تَأْمَنُون بِهَا وَ إِخْوَانًا.

“Doista vam je Svevišnji Allah odredio mjesto na kojem ćete biti u miru i braća između sebe.”[2]

Muslimani su pojedinačno počeli tajno napuštati Mekku i odlaziti prema Jesribu kako ne bi izazvali sumnju kod Kurejšija. Mekanski putevi, kuće i okupljališta dan za danom su svjedočili odsustvo Poslanikovih ashaba. I sam Poslanik, s.a.v.a., je iščekivao Božiju naredbu za svoju hidžru. Također je čekao da jamči očuvanost i ispravnost iseljenja muslimana.

Kada su Kurejšije shvatili cilj i plan Allahovog Poslanika, s.a.v.a., pokušali su spriječiti muslimane da izađu iz Mekke te su pratili one koji su bili otišli kako bi ih vratili mameći ih ili mučeći. Pošto su nastojali da Mekka bude sigurna, bojali su se posljedica, tj. vojnog sukoba između njih i iseljenika, pa ih nisu ubijali, nego su se zadovoljili samo njihovim mučenjem i zatvaranjem. Jako su brinuli da Allahov Poslanik, s.a.v.a., ne ode u Jesrib, u kojem su muslimani bili u većini, jer kada bi im se pridružio još i Muhammed, s.a.v.a., poznat po ustrajnosti, pronicljivosti, lijepom upravljanju, moći i hrabrosti, onda bi to značilo propast za sve mnogobošce, a naročito Kurejšije. Zato su se okupili u svom sastajalištu, Daru-n-nedve[3], tražeći rješenje za prijeteću opasnost s kojom su se suočili. Stavovi su bili oprečni, a neka od predloženih rješenja su bila: zatvoriti Poslanika, s.a.v.a., okovati ga, protjerati iz Mekke u udaljenu pustinju gdje ne bi imao dodira s ljudima. Međutim, prijedlog da se Muhammed, s.a.v.a., ubije i da se odgovornost za njegovo ubistvo podijeli na više plemena kako Beni Hašim ne bi mogli pronaći njegovu ubicu dobio je saglasnost[4] svih strana, jer ako bi uspjeli ubiti Allahovog Poslanika, s.a.v.a., time bi uništili islamsku Poslanicu još u povojima.

U tom je stigla i Božija naredba po kojoj je Allahov Poslanik, s.a.v.a., trebao krenuti i iseliti se u Jesrib, trenutak zapravo koji je on s velikom čežnjom iščekivao kako bi mogao otići na mjesto na kojem će moći uspostaviti državu na stubovima bogobojaznosti i nebeskih učenja te osnovati zdravo društvo.

Nakon što su mnogobošci skovali plan i dobro ga učvrstili, povjerenik Objave, Džibrail, spustio se Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., i obavijestio ga o zavjeri koju su mnogobošci ispleli protiv njega, a potom mu proučio Božije riječi:

وَإِذْ يَمْكُرُ بِكَ ٱلَّذِينَ كَفَرُواْ لِيُثْبِتُوكَ أَوْ يَقْتُلُوكَ أَوْ يُخْرِجُوكَ‌ وَيَمْكُرُونَ وَيَمْكُرُ ٱللَّهُ وَٱللَّهُ خَيْرُ ٱلْمَـٰكِرِينَ

Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava![5] Uprkos potpunom uvjerenju da će ga pratiti “nevidljiva” pomoć koja će mu učvrstiti korak, on nije požurio da ode niti je krenuo spontano, već razborito, mudro i tajno osmislio plan za odlazak.

[1] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 1, str. 226.

[2] Menakibu ali Ebu Talib, sv. 1, str. 182; Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 2, str. 468.

[3] Mjesto namijenjeno za sastajanje kurejšijskih velikana i mudraca iznad 50 godina, gdje su donosili odluke i rješavali sporove.

[4] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 2, str. 480-482; Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 1, str. 227.

[5] El-Enfal, 31.