Hidžra u Abesiniju i stvaranje sigurne osnove za misiju

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 1
Share

Hidžra u Abesiniju i stvaranje sigurne osnove za misiju

Poslanik, s.a.v.a., je dvije godine poslije javnog poziva shvatio da više nije u stanju štititi muslimane od muka koje su proživljavali od Kurejšijskih nasilnika i poglavara mnogoboštva. Pošto su mnogobošci i njihovi glavari svakodnevno povećavali nasilja nad potlačenim muslimanima, Poslanik, s.a.v.a., ih je potaknuo da idu prema Abesiniji kako bi im dao malo vremena da se odmore, vrate snagu i vitalnost pa da mogu, kada se vrate, ponovo nastaviti putem poziva ka islamskoj Poslanici, ali istovremeno i da otvore novi front za borbu protiv Kurejša pronalaženjem mjesta izvan Arabijskog poluotoka s kojeg bi se vršio pritisak na neprijatelja, ne bi li Allah izvršio ono što je već bio odredio, jer Poslanik, s.a.v.a., ih je već bio obavijestio da Abesinijom vlada vladar kod kojeg se nikome ne čine nepravda. Muslimani su se odazvali pa je jedan broj njih otišao do obale i prešao more. Kurejšije su ih tražili, ali nisu mogli dospjeti do njih. Odlazak prema Abesiniji se nastavio pojedinačno ili porodično tako da se u toj zemlji okupilo preko osamdeset muhadžira, ne računajući manju djecu. Poslanik, s.a.v.a., je odredio svog amidžića, Džafera ibn Ebu Taliba,[1] kao njihovog poglavara.[2]

Odabir Abesinije kao mjesta za hidžru je bio jedan od uspješnih koraka koje je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poduzeo, uzimajući u obzir odlike kojima je on opisao vladara te zemlje i mogućnost putovanja brodovima, pored toga što je islam želio uspostaviti dobre međureligijske veze s kršćanstvom. Hidžra u Abesiniju je zabrinula Kurejšije jer su strahovali od njenog ishoda i nikako im nije bilo drago da nosioci islamske Poslanice tamo dobiju sigurnost, pa su Nedžašiju poslali poklone po Amru ibn ‘Asu i Ammaru ibn Velidu, da ga pokušaju ubijediti da odustane od zaštite muslimana i da ih vrati nazad. I zaista, njih dvojica su i uspjeli pridobiti kraljeve patrijarhe i ubijediti ih da im pomognu da vrate muslimane. Međutim, vladar je odbio to učiniti prije nego što čuje mišljenje muslimana o ovim njima upućenim optužbama, tj. da su izmislili novu vjeru za sebe. Božija pažnja je ukazana muslimanima u tom susretu pa je Džafer ibn Ebu Talib počeo odgovarati prelijepim govorom, koji je ostavio traga u Nedžašijevom srcu, o stvarnosti nove vjere i još ga više pridobio da ih zaštiti. Džaferove riječi su pale kao munja na glave Kurejšijskog izaslanstva, koji nisu uspjeli poklonima ostvariti šejtanski naum, nego su ostali poniženi pred Neždašijem kada je zablistala zvijezda muslimana i ojačao im se dokaz, što pokazuje veliki uticaj Poslanikovog odgoja u koji je on uložio veliki trud kako bi podigao ljude u razmišljanju, uvjerenju i ponašanju. Stoga, muslimani se ni trenutka nisu dali pokolebati kada je kurejšijska delegacija pokušala izazvati smutnju oko onoga što je časni Kur'an donio o Isau, a.s. I kada je saslušao Božije ajete koje je proučio Džafer ibn Ebu Talib kao odgovor na njegovo pitanje, Nedžaši je rekao muslimanima: “Idite, sigurni ste.”[3]

Kada se izaslanstvo vratilo očajno, Kurejšijama je postalo jasno da neće uspjeti vratiti muslimane koji su već otišli. Zato su odlučili da otežavaju život muslimanima koji su ostali u Mekki, i to glađu, žeđu i zabranom svake vrste komunikacije s njima, kad Ebu Talib i Beni Hašim nisu odustali od pomaganja Poslaniku i podrške njegovoj Poslanici.

[1] Džafer ibn Ebu Talib ibn Abdulmuttalib, poznat kao Džafer Et-Tajjar i Zu-l-dženahejn, rođen 20 godina prije poslanstva, bio je amidžić Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i stariji brat Imama Alija, a.s., te poznati ashab. Imao je posebno mjesto kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., predvodio je muhadžire u Abesiniju, vratio se iz Abesinije kada je Hajber osvojen, a Poslanik, s.a.v.a., mu se toliko obradovao da je rekao: „Ne znam čemu više da se radujem, dolasku Džafera ili osvajanju Hajbera!“ Bio je prvi vojskovođa protiv Bizantije u bici Mute, gdje je postao šehid i tu je ukopan. Njegov mezar se nalazi u jordanskoj provinciji El-Erbed.

[2] Medžme'u-l-bejan, sv. 3, str. 400; Biharu-l-envar, sv. 18, str. 412; Delailu-n-nubuvve, sv. 2, str. 258 i 293; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 3, str. 85-86.

[3] I'lamu-l-vera, sv. 1, str. 115-119; Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 335-337; Delailu-n-nubuvve, sv. 2, str. 293-295.

  • 22 Decembra, 2019