Nada i strah
Nada i strah
Dijete u porodici treba stalno živjeti između nade i straha. Ono treba da se nada ljubavi svojih roditelja i treba da se plaši njihove srdžbe. Dijete treba vjerovati da nije slobodno da vrši nešto loše te da će za to biti kažnjeno. U porodičnom ozračju treba da postoje ljubav, srdžba, korenje, kazna, podsticanje, zanemarivanje, nezainteresiranost – sve ovo je u određenoj mjeri potrebno. Roditelji treba da koriste sve gore nabrojano, u odgovarajućim prilikama, s ciljem ispravnog odgoja djeteta. U ovakvim uvjetima dijete se osjeća odgovornim i nikada neće postati razmaženo i samozadovoljno.
Treba primjenjivati sve što je neophodno za dobro raspoloženje i očuvanje zdravlja djeteta. Kada dijete zbog jakog vjetra postane neraspoloženo, treba ga skloniti na stranu i držati ga u suhom i toplom. Ali ako bez posebnog razloga plače, treba ga prepustiti samom sebi pa neka vrišti koliko hoće.
U suprotnom, ono će se ubrzo pretvoriti u vladara tlačitelja. U slučajevima kad mu se treba obraćati pažnja, ne treba pretjerivati nego mu nježnost i blagost uputiti u tačno potrebnoj mjeri. Nikada dijete, ni u jednom od njegovih životnih razdoblja, ne treba tretirati kao igračku. Štaviše, od samog početka treba se prema njemu ozbiljno odnositi i ponašati, sa stalno prisutnom vizijom: ovo će sutra biti zreo čovjek. Naravno, nije moguće da dijete posjeduje navike zrelih i odraslih osoba, ali moramo učiniti sve da uklonimo prepreke koje sprečavaju prihvatanje tih navika. Osim toga, ne trebamo u djetetu razvijati osjećaj da sebe smatra važnim jer će ga kasnija iskustva povrijediti i jer to, u svakom slučaju, nije u skladu sa realnošću.
Ukoliko se ovome ne bude pridavalo dovoljno pažnje, dijete će to na stanovit način osjetiti te će njegov sud o vlastitoj važnosti biti istovjetan sudu i stavu njegovih roditelja prema njemu. U daljnjem životu, ljudi iz šire društvene zajednice prema njemu se neće odnositi tako prijateljski. A navike samozadovoljstva koje su ga podučile da je on središte svijeta za druge ljude, dovest će ga do očaja i beznadežnosti.[1]
[1] Dar terbijat, str. 56.
