Napici srca i njegova rosa
Napici srca i njegova rosa
U dovama od Imama, a.s. srećemo opisivanje dobrih za koje on u dovi moli Allaha da ga priključi njima. Ti opisi i dobri ljudi zavređuju dosta promišljanja:
“…onima za koje si čistim učinio pojilišta i doveo ih do ostvarenja želja (…) onima čije si nutrine ispunio ljubavlju prema Sebi; onima koje si napojio Svojim čistim napitkom.”
Pitamo se šta je taj čisti, bistri napitak kojim ih Gospodar njihov napaja još dok su na Dunjaluku? I kakva je to posuda koju Allah ispunjava svojom ljubavlju?
Ovaj čisti napitak jeste ljubav, čvrsta vjera, iskrenost i spoznaja, a posuda je srce.
Allah je čovjeka opskrbio mnogim posudama za spoznaju te za čvrstu vjeru i ljubav, ali je srce najveća od njih i u nju može stati najviše.
Pa kad Allah čovjeku očisti piće koje je namijenjeno njegovom srcu, a zatim ga napoji čistim napitkom, tad i čovjekova djela i govor i ono što od njega proizlazi bivaju čisti poput pića kojim je napojen.
Između onog što ulazi u srce i onog što iz njega izlazi postoji sličnost i uzajamnost. Kad je ono čime se srce napaja čisto i bistro, od čiste i pitke vode, onda je i ono što iz srca izlazi slične naravi. Djela čovjekova, njegov govor, mišljenje, ponašanje, stavovi i sve što proizlazi čisti su i zdravi. Ali, ako je ono što srce prima zaprljano ili izmiješano s prljavštinama i s onim što šejtani došaptavaju svojim štićenicima, onda i ono što proizlazi iz srca neminovno biva slično lažima, licemjerstvu, škrtosti i okretanju od Allaha te Poslanika općenito.
Bilježi se od Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “U srcu, zaista, postoje dvije misli. Jedna je od meleka, i traži da se dobro čini i istina potvrđuje, a druga je od šejtana, i traži da se zlo čini i istina poriče, pa ko osjeti ono prvo, neka zna da ono dolazi od Boga, a ko osjeti ovo drugo, neka zatraži kod Allaha utočište od šejtana!” Zatim je Poslanik proučio:
Šejtan vas plaši neimaštinom i bestidnost vam naređuje, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju! [1]” [2]
Misao meleka – to je ono božansko što ulazi u srce, a šejtanska misao – to su njegovi nanosi na čovjekovo srce.
Zar ne vidiš pčelu koja, kad uzme sok iz cvijeta, ljudima od njega da med ukusan i privlačan, a u kojem je lijek za ljude. Ali, ako uzme hranu s nekog drugog onečišćenog mjesta, onda će i proizvod, po prirodi stvari, biti takav.
Uzvišeni Allah o Svom prijatelju i poslaniku Ibrahimu, te o Ishaku i Jakubu, je rekao:
I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba – dobročinitelja i razboritih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu Onaj svijet, i oni su, zaista, kod Nas od onih odabranih dobrih ljudi.[3]
Ovaj časni opis kojim Allah Uzvišeni opisuje rad i djelo ovih velikih vjerovjesnika jeste snaga i dalekovidnost.
To je posljedica ovog čistog pića kojim ih je Allah opskrbio:
Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu Onaj svijet. [4]
Da ih Allah nije odlikovao ovom posebnom vrlinom sjećanja na Onaj svijet, oni ne bi imali niti snage niti dalekovidnosti.[5]
Dakle, da bi čovjekova djela bila valjana, i mjesto s kojeg se napaja mora biti čisto, jer srce daje ono što i uzima.
[1] El-Bekare, 268.
[2] Preneseno iz tefsira El-Mizan, sv. 2, str. 404.
[3] Sad, 45–47.
[4] Sad, 46.
[5] Postoji naizmjenična veza (u teološkim raspravama) između onog što ulazi u srce i onog što iz njega proizlazi. Tako, kad je ono što ulazi u srce dobro, i vanjska očitovanja su dobra (…), a isto važi i za obrnut slučaj. Naime, kad čovjek svoja djela uredi i po mjeri Božijoj dotjera, onda ga Allah opskrbi posebnom pažnjom, tj. sjećanjem na Onaj svijet. Međutim, kad djela postanu loša, tad ga Allah lišava čistoće izvora i prepusti ga njemu samom. Takav pije odande odakle mu šejtan i strasti objavljuju da treba piti i odakle piju ljudi koji su za trpezom Iblisa i strasti. (Prim. autora)
