Nesretan kraj istrajnosti u grijehu
Nesretan kraj istrajnosti u grijehu
Istrajnost u grijehu može čovjeka odvesti do granica nevjerovanja i otpadništva, kao što kaže Uzvišeni Bog:
ثُمَّ كَانَ عَاقِبَةَ الَّذِينَ أَسَاؤُوا السُّوأَى أَن كَذَّبُوا بِآيَاتِ اللَّهِ وَكَانُوا بِهَا يَسْتَهْزِؤُونَ
Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom, zato što su riječi Božije poricali i što su ih ruglu izvrgavali.[1]
Zašto istrajnost u grijehu ima za posljedicu ovakav kraj? Zato što istrajnost u grijehu kvari čovjekovo srce. Grijeh je poput smrtonosnog otrova u liječenju od čijih posljedica se ne smije zakasniti niti za jedan tren, jer će se inače sva čovjekova utroba raspasti i čovjeka otjerati u smrt. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:.
“Otac moj, mir neka je s njim, govorio je: ‘Ništa nije štetnije za srce od grijeha; srce toliko zapadne u grijeh pa se iz njega ne izvuče, sve dok ga grijeh ne savlada i ne izopači.”[2]
Znači, po svojoj iskonskoj prirodi srce je duhovno i okrenuto je ka Bogu, ali usljed grijeha njegovo stanje se izopačuje i ono postaje okrenuto materijalnom i šejtansko.
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Čovjek počini određeni grijeh pa mu noćni namaz postane uskraćen. Uistinu, loše djelo brže zasijeca u počinioca svoga negoli nož zasijeca u meso!”[3]
Neraki, Bog mu se smilovao, kaže: “Ne daj Bože da neko pomisli da ga neće pritisnuti teret i posljedice grijeha; prosto je nemoguće da se takvo šta desi, jer kada poslanici nisu ostali imuni na posljedice ostavljanja onog što im je bilo preče učiniti, kako li će tek biti drugim ljudima? Dakako, budući da Bog voli svoje poslanike i dobre, On ih odmah, još na Ovom svijetu, ukorava, kako bi na Onom svijetu bili bezbrižni. Međutim, nevjernici i grješnici su lišeni ove blagodati i dat će im se toliko vremena da što više grijeha počine, kako bi zaslužili što veću kaznu.”[4]
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Kada Bog Uzvišeni želi dobro robu nekom, ubrza kaznu njegovu na Ovom svijetu, a kada robu nekom zlo zaželi, zadrži kod njega grijehe njegove, sve dok mu na Danu sudnjem dostavljeni ne budu.”[5]
Ove riječi se zapravo odnose na sadržaj sljedećeg časnog ajeta:
وَلاَ يَحْسَبَنَّ الَّذِينَ كَفَرُواْ أَنَّمَا نُمْلِى لَهُمْ خَيْرٌ لِّأَنفُسِهِمْ إِنَّمَا نُمْلِى لَهُمْ لِيَزْدَادُواْ إِثْمًا وَلَهْمُ عَذَابٌ مُّهِينٌ
Nipošto neka ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dug život dajemo. Mi im ga dajemo samo zato da što više grijeha nagomilaju; njih čeka sramna patnja.[6]
[1] Er-Rum, 10.
[2] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 268, (babu-z-zunub), hadis br. 1.
[3] Isto, str. 272, hadis br. 16.
[4] Džami'u-s-se'adat, sv. 3, str. 48.
[5] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 445.
[6] Ali Imran, 178.
