Udaljavanje od grijeha i nepokornosti

 

Udaljavanje od grijeha i nepokornosti

Osma polazna tačka u samoizgradnji je ostavljanje harama. Znači, kao što se u tjelesnom odgoju i čuvanju tjelesnog zdravlja treba kloniti određenih radnji i određenih jela, isto tako se u duhovnom odgoju i pročišćenju duše mora nalaziti daleko od određenih postupaka i određene hrane. Kutb Ravendi od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi da je rekao:

عجبا لمن يحتمي عن الطعام مخافة الداء كيف لا يحتمي عن المعاصي خشية النار.

“Čudim se kako se onaj ko se suzdržava od hrane, bojeći se bolesti, ne suzdržava od grijeha iz straha od Vatre.”[1]

Naravno, ovo uzdržavanje i klonjenje su oprečni prohtjevima ljudske duše i na samom početku se čine pomalo i teškim. Međutim, kroz duhovno uvježbavanje i naprezanje, na kraju, ti postupci će postati lagahni, a putevi utabaniji, baš kako kaže Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim:

غَالِبُوا أَنْفُسَكُمْ عَلَى تَرْكِ الْمَعَاصِي يَسْهُلْ عَلَيْكُمْ مَقَادَتُهَا إِلَى الطَّاعَاتِ.

“Primorajte duše svoje da se grijeha klonu, lahko će vam biti dovesti ka pokornosti.”

Ova neprekidna borba igra glavnu ulogu u samoizgradnji i pročišćenju duše. U islamskoj kulturi naziva se takva (bogobojaznost) i čini temelj svih islamskih i ljudskih vrijednosti. Bez nje nijedno djelo ni napor nemaju nikakvu vrijednost i neće biti prihvaćeni kod Uzvišenog Boga. On kaže:

إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ

“Bog uistinu prihvata samo od bogobojaznih.”[2]

Nepobitno je, dakle, da nijedno djelo koje ne bude prihvaćeno kod Boga neće nimalo doprinijeti u uzdizanju, poboljšanju i pročišćenju čovjekove duše. Jer, samo lijepa riječ i dobro djelo uspinju se prema Bogu i samo čisti i dobri ljudi Mu se približuju:

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

“Njemu se uspinje lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.”[3]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

لَا يَنْفَعُ اجْتِهَادٌ لَا وَرَعَ فِيهِ.

“Koristi nikakve nema od truda u kojem nije uključeno uzdržavanje od grijeha.”[4]

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

إِنَّ أَشَدَّ الْعِبَادَةِ الْوَرَعُ.

“Najteži oblik ibadeta je uistinu uzdržavanje od grijeha.”[5]

U pismu upućenom jednom od svojih sljedbenika, Imam Bakir, mir neka je s njim, piše:

“Ako želiš da se djelovanje tvoje dobro okonča, kako bi umro čineći najbolje djelo, poštuj pravo Božije, da ne trošiš blagodati Njegove u nepokornosti prema Njemu i da se ne uobraziš strpljenjem Njegovim prema tebi…”[6]

Mufaddal ibn Umer prenosi: “U prisustvu Imama Sadika, mir neka je s njim, započeo je razgovor o djelima, te rekoh kako sam ja u pogledu djela veoma slab. Imam mi na to reče: ‘Polahko, od Boga oprost zatraži!’ Zatim je rekao:

“Djela malobrojna učinjena sa bogobojaznošću uistinu su bolja od djela brojnih učinjenih bez bogobojaznosti.”[7]

Dalje Mufaddal kazuje: “Upitao sam: ‘Kako je moguće da neko ima mnogo dobrih djela, a da nema bogobojaznosti?’ Imam reče: ‘Da, moguće je, baš kao što ima ljudi koji drugima daju hranu i prema komšijama svojim su ljubazni, a vrata njihove kuće su svima otvorena. Međutim, čim se susretnu s grijehom, ispuste iz ruku svoje uzde i predaju se griješenju. A ima i onih koji nisu u stanju vršiti ovakve usluge i ova dobra djela, ali kada se sa grijehom suoče, ne izgube se i od nečistote se sačuvaju.'”[8]

[1] Džami'u ehadisi-š-ši'a, sv. 3, str. 327.

[2] El-Ma'ide, 27.

[3] Fatir, 10.

[4] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 77, “babu-l-ver'i”.

[5] Ibid.

[6] Biharu-l-envar, sv. 70, str. 351.

[7] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 76, “babu-t-ta'a va-l-takva”, hadis br. 7.

[8] Ibid.