Nužnost ljubavi prema budućem svijetu

“O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni i Blagoslovljeni objavio je mome bratu Isau: ‘O Isa, nemoj gajiti ljubav prema Ovom svijetu, jer ga Ja ne volim, a voli Budući svijet, jer je zaista on kuća povratka.’”

Poslanik, s.a.v.a., prenosi od Isaa, a.s., da mu je Bog objavio: Ja ne volim Ovaj svijet pa ga ne voli ni ti. Naravno da je i Poslanik, s.a.v.a., neprijatelj Ovog svijeta zato što je mjerilo prijateljstva i neprijateljstva bezgrješnih prema nekome ili nečemu prijateljstvo ili neprijateljstvo Božije. Dakako da se najbolji uzor za vjernike i za sljedbenike istine, u suočavanju sa Ovim svijetom, nalazi kod poslanika, s.a.v.a., i bezgrješnih, a.s., i u njihovoj životnoj praksi.

Ali, a.s., o Poslanikovom, s.a.v.a., pogledu na Ovaj svijet kaže:

“On se odnosio prema Ovom svijetu prezirno i smatrao ga niskim. …Zato je srcem svojim ostao daleko od njega, umrtvio spominjanje njegovo u duši svojoj, te volio da ukrasi njegovi budu odsutni iz oka njegova, tako da ne bi poželio odjeću od njegovih ukrasa ili poželio prebivanje u njemu.”[1]

Ovo je bilo unatoč činjenici da je Poslaniku data mogućnost okorištavanja svim materijalnim blagodatima Ovog svijeta i, prema njegovom kazivanju, nudili su mu sve riznice Ovog svijeta, ali ih on nije prihvatio.

“O Ebu Zerre, zaista mi je Džebrail došao na crno-bijeloj jahalici i donio sve riznice Ovog svijeta i rekao mi je: ‘O Muhammede, ovo su riznice Ovog svijeta, korištenjem njih neće ti se smanjiti tvoj udio kod Gospodara tvog.’”

Poslanikovo, s.a.v.a., kazivanje: Džebrail mi je došao na crno-bijelom konju sa riznicama Ovog svijeta možda je aluzija na to da je Ovaj svijet saputništvo užitka i patnje, dobra i zla. Ne može se naći niko ko bi od života imao samo bol i uznemirenje, a da nema nikakvog užitka, i obrnuto: ne može se naći niko ko bi od života imao samo užitke tako da se ne suočava ni sa kakvim bolom i uznemirenošću. Ustvari, pored svake boli postoji i užitak, a pored svakog užitka – bol. Ovo oboje su sredstva iskušavanja.

Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru…[2]

Druga tačka je kazivanje Džebraila Poslaniku: Kada bi iskoristio sve riznice Ovog svijeta, zbog toga ti se ne bi smanjio udio u Budućem svijetu. Od loših posljedica materijalnih užitaka je i to da koliko god se više koriste užici Ovog svijeta, toliko je veća vjerovatnoća da će čovjek biti lišen blagodati Budućeg svijeta. Ali, poslanici i bogougodni nisu takvi; zbog toga Džebrail i kazuje da se Poslaniku ne bi smanjio udio u Budućem svijetu, bez obzira što bi se koristio svim riznicama Ovog svijeta.

Poslanik, s.a.v.a., u odgovoru kaza:

“Džebraile, prijatelju moj, ja nemam potrebe za njima. Kada god sam sit – zahvaljujem Gospodaru svome, a kada god budem gladan – tražim od Njega.”

Za vjernika je najbolja potreba da se, s jedne strane, koristi blagodatima Boga i da se na njima zahvaljuje, a s druge strane, da spram Boga iskazuje osjećaj siromaštva i potrebitosti te da ruke svoje stalno pruža ka Njemu. Zato što je čovjek dvokomponentno biće, on se mora koristiti blagodatima Božijim i na njima zahvaljivati – a upravo ovo obraćanje pažnje i zahvalnost biva povod za njegovu sreću, a s druge strane, stalno se treba osjećati siromašnim i potrebitim da ne bi postao ohol i nemaran i da ne bi sebe smatrao boljim od drugih. Poslanik, s.a.v.a., kaže: To što bi sve riznice Ovog svijeta bile meni na raspolaganju ne donosi mi nikakvu korist. Moje oči trebaju stalno gledati u Božije ruke, da bih blagodati tražio od Njega i da bih se mogao zahvaljivati na blagodatima Njegovim.

[1] Nehdžul-belaga.

[2] El-Enbija, 35.