Odnos sudbine i predodređenja i čovjekove slobodne volje

Odnos sudbine i predodređenja i čovjekove slobodne volje

Shvatili smo da vjerovanje u Božiju objektivnu sudbinu i predodređenje traži da smatramo kako su sve pojave od samog nastanka, preko razvoja, i do kraja života, štaviše, od časa kada se upotpune potrebni daleki uvodi pod mudrim upravljanjem Božijim, a i pripremanje uvjeta za nastanak i stizanje do krajnjeg stepena odvijaju se uz Božiju volju.[1]

Drugim riječima, onako kako nijedna pojava ne može postati bez dozvole i stvaralačke volje Božije, i bez Njegove volje nijedno biće ne može postati postojeće, isto tako se nastajanje svakog bića veže za određenje i sudbinu Božiju, bez kojih nijedno biće ne bi dobilo objektivitet u svom posebnom obliku i granicama. Na taj način ne bi ni stiglo do svoje posljednje etape. Objašnjenje ovih odnosa i pripadnosti ustvari predstavlja postepeno podučavanje jednoboštvu u smislu nezavisnosti uticaja, što spada u najuzvišenije stepene jednoboštva i igra ogromnu ulogu u izgradnji čovjeka, na šta smo već ukazali. Međutim, uvjetovanje pojava dozvolom, pa čak i htijenjem Božijim lakše je i razumljivije nego uvjetovanje posljednjeg stepena i neizbježne objektivacije pojava sudbinom Božijom, što zbog težine razumijevanja zahtijeva obimniju raspravu. Usljed toga, mirenje ovakvog vjerovanja sa prihvatanjem slobodne volje čovjeka i ličnog učešća u gradnji sudbine je veoma teško. Zato se jedna skupina teologa (eš‘arije), koji su prihvatili da Božiji kadā obuhvata čovjekovo ponašanje, uputila tragom fatalizma, a druga skupina teologa (mu‘tezilije), koji nisu mogli prihvatiti prisilu i njene teške posljedice, poriče da Božija sudbina (kadā) obuhvata i čovjekova djela zasnovana na slobodnoj volji. Obje skupine koriste ajete i predaje koje tumače u skladu sa svojim pogledima i stavovima, kako je već to zabilježeno u obimnim teološkim knjigama i poslanicama posvećenim temi prisile i potpune slobode. Osnovno pitanje jeste sljedeće:

Ukoliko čovjekovo djelo jeste stvarno utemeljeno na slobodnoj volji, kako se ono u tom slučaju može pripisati volji i sudbini Božijoj? Ukoliko je vezano i zavisi od volje i sudbine Božije, kako se može ubrojati u djela koja čovjek čini svojom slobodnom voljom?

Da bismo odgovorili na ovaj prigovor i objasnili vezanost djela za slobodnu volju čovjekovu i njegovo vezanje za volju i sudbinu Božiju, moramo dati objašnjenja u vezi s vezanjem jedne posljedice za nekoliko uzroka, da bi postala jasna vrsta povezanosti slobodnog čovjekovog djela i sa čovjekom i sa Uzvišenim Bogom.

Vrste uticaja višebrojnih uzroka

Uticaj više uzroka na nastanak jedne pojave može se pretpostaviti na nekoliko načina:

1. Da nekoliko uzroka zajedno i jedan pored drugog vrši uticaj, poput zajedničkog djelovanja sjemena, vode, toplote i zemlje, koji postaju povod klijanja i nicanja biljke.
2. Da svaki od njih naizmjenično bude uključen, tako da po redu ostavlja svoj uticaj, kao što nekoliko motora naizmjenično biva pokrenuto i na taj način uzrokuju da avion nastavi svoj let.
3. Da njihov uticaj bude međusobno povezan, da slijede jedan nakon drugog, poput udaranja nekoliko lopti jedne u drugu, ili kako se može vidjeti u lančanim sudarima. Drugi primjer ove vrste uticaja jeste djelovanje čovjekove volje na pokret ruke, uticaj ruke na pokret pera te uticaj pera na javljanje pisanog teksta, na način da se trajanje pojave podijeli na broj činilaca te pojave i da svaki dio bude posljedica jednog od činilaca.
4. Lančani uticaj nekoliko uzroka u silaznoj liniji, tako da postojanje svakog od njih bude vezano za postojanje drugoga, za razliku od prethodne predodžbe, gdje postojanje pera nije uvjetovano postojanjem ruke niti vezano za njega, a postojanje ruke nije vezano za postojanje čovjekove volje.

U svim ovim oblicima združivanje nekoliko uzroka za nastajanje jedne pojave je moguće, štaviše potrebno, a uticaj Božije volje i čovjekove volje u djelu koje je voljno spada u posljednji oblik, zato što postojanje čovjeka i njegove slobodne volje ovisi o volji Božijoj. Međutim, spajanje dva uzroka sa jednom posljedicom nije moguće u slučaju spajanja dva uzroka koji daju egzistenciju, ili pak u slučaju dva nespojiva uzroka koji djeluju u istoj ravni ili zamjenjuju jedan drugog, poput pretpostavke da se kod dva voljna činioca javi jedna volja, ili da jedna pojava bude posljedica dvije skupine uzroka (dva potpuna uzroka).

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Podudaranje Božije volje i kadāa jednog s drugim u ovom slučaju postaje jasno iz podudaranja 47. ajeta sure Ali ‘Imran sa ajetom iz sure Ja-Sin: Samo je Njegova naredba takva da, kada nešto hoće, za to rekne: “Budi!”, i ono bude.