Oprečne struje u vojsci Imama Hasana, a.s.

Oprečne struje u vojsci Imama Hasana

Imamova vojska je bila čudnog sastava. U njoj su se bile okupile različite struje i oprečni elementi, koji se općenito mogu razvrstati u nekoliko skupina:

1. Haridžije, tj. oni koji su napustili pokornost Imamu Aliju, borili se protiv njega i zauzeli neprijateljski stav prema njemu. Oni su u Imamu Hasanu vidjeli srednje rješenje za problem muslimanskog društva pa su mu se pridružili u borbi protiv Muavije, a oni su ti koje su i najmanje nejasnoće uzbuđivale da požure u donošenju suda o njima i vidjet ćemo kako su kasnije ustali protiv Imama Hasana.
2. Grupa koja je sarađivala s emevijskom vlašću, a ovu grupu su činile dvije vrste:
3. Oni koji u kufskoj vlasti nisu našli ono što bi udovoljilo njihovoj pohlepi pa su zbog te žeđi utajili svoju privrženost vlastima u Šamu čekajući priliku da ustanu protiv vlasti i predaju je Muaviji.
4. Oni koji su gajili zlobu prema kufskoj vlasti zbog naslijeđene mržnje iz ranijeg vremena ili zbog ličnih obračuna.

Kasnije ćemo vidjeti i njihovu iznevjeru i pisanje Muaviji iz ulizivanja i pohlepu za udjelom kod njega.

• Skupina kolebljivih, onih koji nisu imali određeno opredjeljenje ili neki nezavisan stav. Njihov je cilj bio samo osiguravanje dobrobiti i nekih od interesa kod one strane koja će pobijediti pa su samo iščekivali da vide koja će strana pobijediti da joj se i oni priklone.
• Skupina koja je bila uzbuđena samo zbog nekih plemenskih ili regionalnih pristrasnosti.
• Rulja, čiji stav nije bio zasnovan ni na kakvim temeljima.
• Skupina iskrenih vjernika, a to je bila mala odabrana grupa čiji je glas nestajao u gužvi ostalih oprečnih glasova koji su se međusobno sukobljavali.

Prema tome, vojska Imama Hasana bila je sačinjena od različitih skupina koje nije povezivao isti cilj i kao takva bila podložna podjelama i raspadu na svaku pojavu koja može dovesti do podjele. Takvo stanje inače može upropastiti svaki plan, ma kolika bila razboritost vođe koji ga je isplanirao. Imam je osjetio opasnost situacije u ovoj mješavini koja je sadržavala činioce podjele.

Sejjid ibn Tavus u knjizi El-Melahim vel-fiten prenosi od Imama Hasana govor u kojem on izražava nepouzdanost u svoju vojsku. Ovaj je govor jedan od najrječitijih o ovoj situaciji, a izrečen je kada se obratio svojoj vojsci u gradu Medainu:

وَكُنتُم فِي مَسيرِكُم إِلَى صِفِّينَ، وَدِينُكُمْ أَمَامَ دُنْياكُمْ، وَأَصبَحْتُم الْيَومَ وَدُنياكُم أَمَامَ دِينكُم، أَلاَ وَقدْ أَصْبحْتُم بَيْن قَتِيلَيْنِ، قَتيلٍ بِصِفِّينَ تَبْكُونَ لَهُ، وَقتِيلٍ بِالنَّهْرَوانِ تَطْلُبُونَ بِثَأْرِهِ، فَأَمَّا الْبَاكِي فَخَاذِلٌ‏.

„… I krenuli ste prema Siffinu, kad vam je vjera bila ispred vašeg dunjaluka, a osvanuli ste danas, kad vam je dunjaluk ispred vaše vjere. Vi ste između dvojice ubijenih: onog na Siffinu, za kojim plačete, i onog u Nahrevanu, za kojeg od nas tražite osvetu. Onaj koji ostaje – ostavlja nas na cjedilu, a onaj koji plače – ustaje na osvetu i širenje nereda.“[1]

Muavija je dobro znao slabe tačke u vojsci Imama Hasana pa je osmislio plan koji je odgovarao situaciji na terenu i koji bi mogao okončati sukob između njega i Imama Hasana: prvo bi ga pozvao na primirje i obećao da će pristati na sve uvjete koje bi postavio, a ako to ne bi uspjelo i Imam Hasan, a.s., ne bi prihvatio, znao je da su zamke koje je bio postavio oko komande i poglavara vojske Imama Hasana bile dovoljne da spriječe sukob između dvije strane i natjeraju ga na prihvatanje svršene stvari.

[1] Sulhu el-imamil-Hasan, str. 70.