Prisega Imama Hasana, a.s.
Prisega Imama Hasana, a.s.
Kada je Imam Hasan, a.s., završio govor, Ubejdullah ibn Abbas je planuo potičući narod da požuri u davanju prisege Imamu Hasanu riječima: „O ljudi, ovo je sin vašeg Poslanika i nasljednik vašeg Imama, pa dajte mu prisegu.“ Narod se odazvao ovom blagoslovljenom pozivu pa su uzvikivali svoju pokornost i izražavali zadovoljstvo i privrženost riječima: „Koliko je on nama drag, koliko su obavezna njegova prava nad nama i koliko li je on dostojan hilafeta!“[1]
Prisega za hilafet Imama Hasana završena je u petak 21. ramazana 40. god. po Hidžri.[2]
Nakon prisege Imam Hasan, a.s., je rasporedio svoje namjesnike, imenovao komandante, razmotrio tekuća dešavanja i poslao Abdullaha ibn Abbasa u Basru.[3]
Prva novina koju je Imam Hasan, a.s., uveo bilo je povećanje plate borcima za deset hiljada. Njegov otac je to bio uradio na dan Bitke na kamili, a Imam Hasan, a.s., je to uradio za vrijeme svog hilafeta pa su poslije toga halife to slijedile.[4]
Imam Hasan, a.s., kažnjava ubicu Zapovjednika vjernika
Na dan u kojem su ljudi dali prisegu Imamu Hasanu i nakon završetka, naredio je da dovedu Abdurrahmana ibn Muldžema. Kada je ovaj stao pred Imama, upitao ga je: „Šta ti je naredio tvoj otac?“ Imam mu je odgovorio: „Naredio mi je da ne ubijem nikoga osim njegovog ubice, da ti napunim stomak i da ti umekšam postelju.“[5] Zatim mu je odsjekao glavu, ali nije unakazio njegovo tijelo.
Džihad Imama Hasana, a.s.
Historijski podatak o povećanju plate borcima koji smo spomenuli ukazuje na to da je Imam Hasan, a.s., imao čvrst stav o ratu i ozbiljnu namjeru da se suprotstavi Muaviji, što postaje jasno njegovim zalaganjem za popravljanje stanja i izgrađivanje vojske.
Imam Hasan, a.s., je u stavu prema Muaviji bio odlučan jer, kada je Muavija saznao za pogibiju Zapovjednika vjernika i izbor Imama Hasana za halifu, tajno je uputio jednog čovjeka iz plemena Himjara u Kufu, a drugog iz plemena Beni Kajm u Basru, da ga izvještavaju i da rade protiv Imama Hasana. Imam je saznao za to pa je naredio da čovjeka iz plemena Himjara izvuku iz kuće nekog mesara u Kufi i, kada su ga izvukli, da mu odsijeku glavu. Onda je poslao pismo u Basru da se izvuče čovjek iz plemena Beni Kajm sakriven u plemenu Beni Sulejm. I on je izvučen i glava mu je odsječena.[6]
Nakon toga je napisao pismo Muaviji: „A zatim, doista si ubacio ljude u moje područje kao da voliš suočavanje. Ne sumnjam u to pa očekuj ga, ako Bog da. Stiglo mi je od tebe da si se radovao onome čemu se pametni ne raduju. Tvoj primjer je kao iz one pjesme: ‘Pa doista smo mi i onaj od nas ko umre kao onaj koji ode pa prenoći u prenoćištu da bi ujutro nastavio put, pa reci onom ko želi drugačije od onog što je prošlo: spremaj se za nešto slično kao da je tu!’“[7]
Ovaj događaj je bio opomena Muaviji, jer mu se zaprijetilo ratom i uništenjem njegovih želja za mirnim savladanjem Kufe i stoga je napisao odgovor u pomirljivom tonu tražeći od Imama Hasana da mu dadne prisegu pod uvjetom da ga on imenuje kao prijestolonasljednika. U drugom pismu Imama Hasana, odgovoru na ovo Muavijino pismo, možemo vidjeti čvrstinu njegovog stava i neobraćanje pažnje na ponudu kojom je ga je Muavija htio pridobiti: „A zatim mi je stiglo tvoje pismo pa sam izostavio odgovor, bojeći se da ćeš postati ohol. Slijedi istinu i znat ćeš da sam ja njezin pripadnik. Selam.“[8]
Kako prenosi Ebul-Feredž i drugi, broj pisama koji su Imam Hasan, a.s., i Muavija razmijenili nije prešao pet. Razlog za to su Muavijine naklonosti, koje su ga učinile da bude jedan od onih koji se ne odazivaju istini i ne priznaju pripadnike istine i koje su se povećale nakon pogibije Zapovjednika vjernika, jer su ojačale njegovu pohlepu za hilafetom za koji s islamskog gledišta nije posjedovao niti najosnovnije činioce ni uvjete.
Nasuprot tome Imam Hasan, a.s., je nastavio put svog oca onako kako to zahtijeva Božanska dužnost, da upotpuni dokaz protiv svog neprijatelja. Poslao mu je više pisama, iako je znao da kod njega ima nedobronamjerne naklonosti. Navest ćemo samo najobuhvatnije pismo:
„Od Hasana ibn Alija, Zapovjednika vjernika, za Muaviju ibn Ebu Sufjana. Selamun alejkum, doista zahvaljujem Allahu osim Kojeg nema drugog boga, a zatim, doista je Svevišnji Allah poslao Muhammeda kao milost svim svjetovima, blagodat vjernicima i dovoljnog svim ljudima,
﴿لِّيُنذِرَ مَن كَانَ حَيًّا وَيَحِقَّ الْقَوْلُ عَلَى الْكَافِرِينَ﴾
Da onoga opomene ko živ je, i da se o nevjernicima Riječi obistine![9]
pa je dostavio Božiju poslanicu i izvršavao Božiju naredbu sve dok ga Svevišnji Allah nije uzeo Sebi, a da ništa nije propustio niti nemaran bio, nakon što je Svevišnji Allah posredstvom njega istini dao pobjedu i uništio mnogoboštvo te time posebno odlikovao Kurejšije, pa rekao:
﴿وَإِنَّهُ لَذِكْرٌ لَّكَ وَلِقَوْمِكَ﴾
I doista to je spomen za tebe i tvoj narod.[10]
Kada je preselio, Arapi su se međusobno prepirali za njegovo mjesto. Kurejšije su govorile: ‘Mi smo njegovo pleme, njegova familija i njegovi bližnji i vama nije dopušteno da se prepirete s nama o Muhammedovom mjestu i njegovom pravu.’ Arapi su vidjeli da je bilo ispravno to što su govorile Kurejšije i da je dokaz tome u njihovu korist, a protiv onih koji su Kurejšijama osporavali pravo na vlast, pa su odgovorili u njihovu korist i predali im vlast. Zatim smo mi dokazivali Kurejšijama slično onome kako su oni Arapima dokazivali, ali Kurejšije nisu postupili s nama pravedno onako kako su Arapi pravedno postupili prema njima. Oni su umjesto Arapa uzeli vlast traženjem pravde i donošenjem dokaza, ali kada smo mi, Muhammedova porodica i njegovi bližnji, donijeli dokaz protiv Kurejšija i tražili od njih pravednost, udaljili su nas i preuzeli vlast tako što su se saglasili o nepravdi, prkosu prema nama i tome da nam zadaju muke – pa, Allah je mjesto povratka i On je zaštitnik i pomagač. Mi smo se začudili zbog toga što su na nas u pitanju našeg prava i mjesta našeg Poslanika skočili oni koji su skočili, jer su posjedovali neke vrline i dobru prošlost u islamu, pa smo se sustegli od toga da ih osporavamo zato što smo se bojali za vjeru, da ne bi licemjeri i zastranjeni našli u tome mjesto ugriza kojim bi napravili šupljinu ili da im to ne bi bilo sredstvo da naprave štetu koju su željeli napraviti. A danas treba da se začudi svako ko se može čuditi tvome skoku, o Muavija, na stvar za koju nisi uopće dostojan niti znanom vrlinom u vjeri niti hvaljenim činom u islamu, a ti si sin zastranjenih od zastranjenih, ti si sin najgoreg Kurejšijskog neprijatelja Poslaniku i Njegovoj Knjizi, a Allah je taj koji će sravnati račun s tobom. Bit ćeš vraćen i znat ćeš kome pripada kraj. Tako mi Allaha, uskoro ćeš susresti svog Gospodara i onda će ti se sigurno nadoknaditi prema onome što su tvoje ruke poslale jer Allah nipošto ne čini nepravdu robovima. Doista, kada je Ali, neka je Božija milost na njega, otišao na svoj put, na dan kada je preuzeta njegova duša, na dan kada ga je Svevišnji Allah blagodario islamom i na dan kada će biti proživljen, muslimani su poslije njega mene izabrali za halifu, pa molim Allaha da nam se u ovom prolaznom svijetu ne desi nešto što će nam na Ahiretu umanjiti čast koju imamo kod Njega. Jedino što me je natjeralo da ti pišem jest moja želja da se Svevišnjem Allahu opravdam u vezi s tobom. Ako budeš prihvatio, ti ćeš imati veliku sreću, a muslimani dobrobit, pa ostavi se daljeg istrajavanja u neistini i uđi u ono u što je ušao narod davanjem prisege meni, jer doista znaš da sam ja preči od tebe kod Allaha i kod svakog pokajnika pažljivog i onog ko posjeduje srce brižno. Boj se Allaha i ostavi nepokornost. Čuvaj krv muslimana, tako mi Allaha, nema nikakva dobra za tebe u tome da susretneš Allaha s većim od onog s čim ćeš se već susresti s Njim. Uđi u mir i pokornost i nemoj osporavati vlast njenim vlasnicima i onome ko je preči od tebe da bi Allah time ugasio vatru smutnje, ujedinio riječ i popravio međusobne odnose jer, ako odbiješ sve osim istrajavanja u svojoj nepokornosti, krenut ću prema tebi s muslimanima pa ću se boriti protiv tebe sve dok Svevišnji Allah ne presudi među nama, a On je najbolji Presuditelj.“[11]
U Muavijinom odgovoru na ovo Imamovo pismo stoji sljedeće:
„Zaista znaš da ja dulje od tebe držim vlast i više od tebe imam iskustva u vezi s ummetom, a i stariji sam od tebe po godinama, i zato je preče da se ti meni odazoveš za ovaj položaj koji si ti od mene tražio. Pa uđi meni u pokornost i neka vlast poslije mene bude tvoja i neka sav imetak u iračkoj riznici, koliko god da ga ima, bude tvoj. Nosi ga gdje želiš i neka tvoj bude i porez bilo kojeg područja u Iraku kojeg želiš, kao pomoć za tvoje troškove, prikupit će ih tvoj povjerenik i donijeti ti ga svake godine. Imat ćeš pravo i da te niko ne savlada vrijeđanjem i da se ne odluči za državna pitanja bez tvog mišljenja te da ne budeš odbijen u pitanju kojim želiš pokornost Allahu.“[12]
Ovo pismo jasno pokazuje činjenicu da položaj Božanskog svetog hilafeta nije kod Muavije bio ništa osim robe koja se kupuje i plaća iz riznice muslimana, a ne od Muavijinog privatnog vlasništva. Ovo pismo potvrđuje i kršenje Poslanikove zapovijedi s njegove strane, a to je Božija zapovijed u imenovanju imama Ehli bejta kao njegovih nasljednika i njihovo postavljanje za vođstvo poslije njega.
[1] Mekatilut-Talibijin, str. 34.
[2] El-Iršad, sv. 4, str. 15.
[3] E'januš-ši'e, sv. 4, str. 14.
[4] Mekatilut-Talibijin, str. 35.
[5] Tarihul-Jakubi, sv. 2, str. 191; Tarihut-Taberi, sv. 6, str. 86; Mekatilut-Talibijin, str. 16 i El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 170.
[6] Mekatilut-Talibijin, str. 33.
[7] Ibid., str. 63.
[8] Ibid., str. 38.
[9] Ja-sin, 70
[10] Ez-Zuhruf, 44
[11] Ibid., str. 55-56.
[12] Šerhu nehdžil-belaga, sv. 4, str. 13.
