Vrijeme hilafeta Imama Hasana, a.s.
Vrijeme hilafeta Imama Hasana, a.s.
Kada su se haridžije pobunili protiv Zapovjednika vjernika i ustali protiv njega, njihov pokret nije ni po čemu bio poseban kao što su to bili pokreti drugih pobunjenika, poput Talhe, Zubejra, Muavije i sličnih. Oni nisu imali neki poseban cilj, kao što su to imali Muavija, Talha i Zubejr. Ono što o njima prenose historičari, da su se prepirali oko suđenja, iako su ga oni sami na početku podržavali (a Zapovjednik vjernika se nije pridržavao ishoda suđenja), ukazuje na to da su bili krajnje naivni i spontani te da su bili žrtve onih koji su izmišljali zavjeru protiv Zapovjednika vjernika s ciljem da izazovu smutnju u njegovoj vojsci, da ga odvrate od Muavije i ponovnih borbi protiv njega te da ubijanje njih (haridžija) ostavi loše posljedice kod mnogih njegovih prijatelja jer su većina ubijenih pripadali plemenima Kufe i Basre.
Nije čudno da ubistvo ostavi u dušama saplemenika i rodbine ubijenih ono što svaki čovjek osjeća prilikom gubitka svoje rodbine. Kada je Zapovjednik vjernika okončao smutnje haridžija, među njegove ashabe uvukla se iznemoglost, međusobno obeshrabrivanje i razilaženje i on ih je počeo podsticati na izlazak u borbu protiv Muavije i govoriti im više puta, ali nije kod njih naišao ni na šta osim klonulosti i razilaženja. Govorili su: „Nestalo nam je strijela, otupljeni su vrhovi naših kopalja, polomljene su nam sablje, iscrpljena nam ramena, daj nam vremena da se spremimo jer ćemo onda biti snažniji protiv naših neprijatelja.“ Takva situacija trajala je izvjesno vrijeme, a on bi ih s vremena na vrijeme pozivao da izađu u kasarnu u Nuhejle pa bi izlazila samo nekolicina od koje nije bilo nikakve koristi.[1]
To je bilo u vrijeme kada Eš'as ibn Kajs, Šabes ibn Rib'i i slični njima nisu imali druge brige osim podrivanja i širenja duha klonulosti među ljudima zbog čega su počeli vojsci ubacivati u uho da je Ali sa skupinom na Nahrevanu trebao postupiti onako kako je postupio Osman, tj. trebao ih je previdjeti, jer je to bila mala skupina koja nije predstavljala neku opasnost. Eš'as je to govorio da stvori razdor u redovima vojske i da onima koji su imali rodbinske veze s ubijenima napuni duše mržnjom i neprijateljstvom prema Aliju.
Eš'asova priča se širila među ljudima, što je kod njih uvećalo klonulost i razdor i otvorilo mogućnost Muaviji da stupi u kontakt s njihovim velikanima i poglavarima slobodnije. Njegova pisma sadržavala su mnoštvo obećanja i želja za njih, slao im je nagrade i darove da bi ubrzao ono što su oni željeli varajući ih da će za malo i brzo dobiti veliko i dugotrajno, sve dok nije kupio njihove savjesti, okrenuo ih protiv njihovog vođe i učinio da mu jezicima daju pokornost, a u srcima taje neposlušnost.
Irački smutljivci uspjeli su ostvariti sve Muavijine želje time što su kočili pokret Imama Alija i stvarali mu teškoće i probleme ne bi li ga odvratili od ponovnog suočavanja sa stanovnicima Šama. Još ni sukob Nahrevana nije bio okončan, a već su se njihovi poraženi bili pojavili u više područja Iraka. Ovaj je sukob ostavio u dušama njihovih porodica tragove koje nije bilo lahko zaboraviti, posebno kada su ruke smutljivaca bile u Muavijinim, koji im je obezbjeđivao imetak i opremu, pa se pobuna jednog čovjeka pretvarala u pobunu stotinu ili dvije stotine ljudi, a onda je Zapovjednik vjernika bivao primoran da protiv njih šalje nekoga od svojih ashaba i uz njega grupu vojnika da se bore. I taman kada bi ih pobili ili otjerali i vratili se u Kufu, i prije nego što bi se stanje smirilo, pobunio bi se neki drugi s drugom skupinom pobunjenika.
Nakon sukoba u Nahrevanu stanje je neprekidno bilo ovako, sve dok nije ustao Hirrit[2] ibn Rašid, koji je prije svoje pobune dolazio Aliju i govorio: „Tako mi Allaha, neću ti se pokoriti niti ću klanjati za tobom jer si ti ljude prihvatio kao sudije i oslabio si na putu istine.“ Imam Ali mu je tad rekao: „Tako ćeš počiniti grijeh prema svom Gospodaru, pregaziti svoje obećanje i nećeš nanijeti štetu nikome do sebi“ i bio ga pozvao na razgovor pa se ovaj pojavio obećavši da će se sutra vratiti. Imam Ali je to prihvatio i poručio mu je da nikoga ne uznemirava i da nikome ne dira u krv, imetak ili čast. Međutim, nakon što je tad izašao, Hirrit se više nije vratio, nego je, budući uticajan u svom plemenu Beni Nadžije, izašao sa skupinom ljudi u tmini noći. Na putu su sreli dvojicu ljudi. Jedan je bio Jevrej, a drugi musliman, pa su ubili muslimana, a Jevrej je došao do namjesnika Imama Alija u Babilonu i obavijestio ga o njima. Namjesnik je odmah pisao Zapovjedniku vjernih o tome, pa je Imam Ali odmah poslao grupu svojih ashaba i naredio im da ih vrate u pokornost, a da se bore protiv njih ako budu odbili. Kad je namjesnik Imama Alija stigao do Hirrita i njegovih pobunjenika, počeli su se raspravljati, ali bez nekog ishoda. Ashabi Imama Alija tražili su od njih da predaju ubice onog muslimana, ali oni su odbili sve osim rata. Onda su između dvije strane izbili krvavi sukobi pa je Zapovjednik vjernika poslao nove snage i pisao Abdullahu ibn Abbasu, namjesniku u Basri, naredivši mu da ih goni. Hirrit je ponekad tvrdio da traži Osmanovu krv, a ponekad se suprotstavljao Imamu Aliju zbog prihvatanja suđenja. Na kraju su Hirrit i skupina njegovih pristalica poginuli, a oko 500 ih je zarobljeno i povedeno prema Kufi. Vojska ih je vodila kod Meskale ibn Hubejra eš-Šejbanija, koji je bio namjesnik Imama Alija na nekim područjima. Vojnici su tražili pomoć od njega, a on se zbog njihovog stanja bio sažalio na njih, kako se tvrdi u nekim predajama, te ih kupio od komandanta, da bi njihovu cijenu otplatio na rate i oslobodio ih. Međutim, počeo je odugovlačiti s vraćanjem duga. Kada je Abdullah ibn Abbas tražio da mu isplati iznos, odgovorio mu je: „Kada bih ja zatražio ovaj iznos i više od toga od Osmana, on me ne bi odbio.“ Zatim je pobjegao prema Muaviji, a on ga je dočekao kao što se dočekuju osvajački heroji i dao mu šta je htio.
Meskale je želio da pridobije svog brata Nuajma ibn Hubejra na Muavijinu stranu, pa je poslao pismo po jednom od kršćana iz Tagliba, koji je špijunirao za Muaviju, ali u blizini Kufe se otkrila njegova namjera pa su ga uhvatili ashabi Imama Alija i odsjekli mu ruku.
Postoji još mnogo sličnih primjera koji osuđuju pobunjenike i one koji su pomagali zavjerom i širenjem nereda na svim stranama države da bi iznutra istrošili snage Imama Alija, čime bi ga odvratili od Muavije i njegovog ponašanja.
Nije isključeno da je Meskale eš-Šejbani bio u vezi s pobunjenicima i da njegova želja za oslobađanjem oca iz zarobljeništva naspram iznosa koji nije mogao otplatiti nije bila iz pobuda čovječnosti, kako to u prvom pogledu u sličnim situacijama izgleda, nego iz osjećaja odgovornosti prema skupini s kojom je djelovao u istom pravcu pružajući im pomoć kada je bilo potrebno, a vidio je i od Muavije sav taj doček samo zato što je učestvovao u neredu i kvarenju i pomagao pobunjenike koji su natjerali Imama Alija da suzbije svoj bijes i teško ga iscrpili, što je za sina Hindinog predstavljalo olakšanje i izlaz. Što se tiče Zapovjednika vjernika, kada je saznao za Meskalin bijeg prema Šamu, samo je rekao: „Šta mu je bilo? Neka ga Allah ubije. Činio je čin slobodnih, a pobjegao je bijegom robova“ i naredio da mu se sruši kuća.[3]
U takvoj situaciji koja je vladala u Iraku, Muaviji se ukazala prilika da sa svoje strane krene na sela i gradove koji su graničili sa Šamom ubijajući, pljačkajući i kažnjavajući stražare koji su čuvali granice, bez zapreke od nekog ili od vjere. Zapovjednik vjernika pozivao je Iračane u pomoć njihovoj braći i protiv progona nasilnika, ali nije nailazio na zadovoljavajući odziv.
Muavijine snage izvršile su prepad na Hidžaz i Jemen pod komandom Busra ibn Ertata, kojem je Muavija bio poručio da upotrijebi sve što može izazvati nered, strah i strepnju u tim područjima. Ibn Ertat je počeo sprovoditi Muavijine zapovjedi pa je pretjerao u obezvređivanju krvi, svetosti, časti i imetka na putu do Medine, a kada je stigao u Medinu, izložio je stanovništvo svim oblicima zla i grubosti, ubio veliki broj njih, a ostale primorao na davanje prisege Muaviji. Vijesti o tome su pristigle do Jemena i podigle strah i strepnju tamošnjeg stanovništva, a Ubejdullah ibn Abbas, namjesnik Zapovjednika vjernika, pobjegao je. Kada je Ibn Ertat ušao u Jemen, prešao je svaku granicu u ubijanju, pljačkanju i rušenju. Našao je i dva mala djeteta Ubejdullaha ibn Abbasa i ubio ih u majčinom krilu pa im je majka doživjela psihički poremećaj, stalno i neprekidno ih žalila i oplakivala sve dok nije od tuge umrla.[4]
Muavija je zatim opremio drugu vojsku za osvajanje Egipta. Da bi ostvario Ibn Asovu najveću želju, postavio ga je na čelo te vojske. Kada mu je stigla vijest o ovome, Zapovjednik vjernika pozvao je Kufljane u pomoć njihovoj braći u Egiptu, ali mu se oni nisu odazvali, a on je nastavio navaljivati dok se konačno nije pojavila jedna skupina dobrovoljaca. Nedugo zatim stigla je vijest da je Ibn As savladao Egipat, ubio namjesnika Imama Alija Muhammeda ibn Ebu Bekra, unakazio mu tijelo pa ga potom zapalio. Imam Ali je onda poslao Malika ibn el-Harsa el-Eštera i postavio ga kao namjesnika Egipta, da ga spasi od nasilnika. A Malik je, kako ga historičari opisuju, bio odlučan, jak i potpuno predan Zapovjedniku vjernih kao što je sam Imam Ali bio predan Božijem Poslaniku, kako je sam sebe opisao i kako su ga opisali drugi.
Kada je vijest o njegovom izboru za namjesnika Egipta stigla Muaviji, on se jako uznemirio i pobojao za svoje pristalice i snage koje su bile postavljene u Egiptu. Nakon dugog razmišljanja našao je izlaz iz te krize koja ga je zadesila tako što je nagovorio jednog od svojih sljedbenika, koji su živjeli pored puta kojim je Malik trebao proći za Egipat, da za novac ubije Malika. Kada je Malik stigao na to mjesto i svratio da se odmori, taj mu je čovjek donio zatrovan med koji je pripremio po Muavijinom planu i to je bio Malikov kraj.[5] Muavija je bio uspješan u rješavanju problema sa svojim protivnicima na ovaj način. Na isti je način ubio i svog dajdžića Muhammeda ibn Ebu Huzejfu, Abdurrahmana ibn Halida ibn Velida, Sa'da ibn Ebu Vekkasa i Imama Hasana. Ponekad se hvalio time govoreći: „Doista, Allah ima vojsku i u medu kojim se sveti u korist svojih prijatelja.“
Događaji su slijedili jedan za drugim u Iraku, a država je bila pod vlašću Zapovjednika vjernika. Ne bi se riješila ni jedna pobuna, a izbijala je druga. Nije se zatvorila nijedna rupa, a da se druga nije otvorila. Muavija je sebi dopustio svašta, do granice omalovažavanja, ali uprkos svemu tome što se dešavalo pristalicama Imama Alija na granicama njihove zemlje i izvan nje, od zauzimanja više njihovih područja, preko ubijanja, do pljačkanja, oni su mu se i dalje suprotstavljali ustrajno tražeći ugodnosti. Kada ih je pozivao u pokret, nisu kretali, kada ih je zvao, nisu se odazivali, nego su iznosili prazne izgovore poput vrućine ljeta, hladnoće zime i nisu se srdili radi istine, vjere, prognanih ili potlačenih. To je išlo do te mjere da se Imam Ali poželio rastati od njih smrću ili pogibijom i često bi plakao nad svojim poginulim ashabima govoreći: „Kada će biti poslan onaj najnesretniji da natopi krvlju ovo odavdje dovdje“ pokazujući na glavu i bradu. Priželjkivao je da može s Muavijom napraviti kupoprodaju Kufljana poput kupoprodaje dinara naspram dirhema kada je Muavija uzimao deset Kufljana i davao mu jednog iz Šama. Na koncu je odlučio da izađe u borbu protiv Muavije sa skupinom svoje porodice i pristalica koji su ga i dalje podržavali pa da se bori uz njihovu pomoć sve dok ne ode u susret Allahu na putu istine i pravde. Govorio im je i objasnio tako da nije ostavio nikakvu nejasnoću, prebacivši na njih sve posljedice koje će proizaći iz njihove klonulosti i nepomaganja.[6] Ovaj odlučan stav ostavio je traga u duši naroda nakon što su se uvjerili da će on sa svojom porodicom i bliskim prijateljima izaći u borbu protiv Muavije i time njima pričiniti sramotu i poniženje koji će postati priča za buduće generacije ako ga ostave da sam izađe, pa su velikani Kufljana odgovorili na lijep način i svaki poglavar je okupio svoje pristalice, pozivajući na džihad sa svih strana i međusobno se zavjetujući na smrt uz njega. Tako jeborba ponovo postala priča na usnama ljudi i Imam Ali je poslao pismo svim svojim namjesnicima u različitim područjima pozivajući ih da mu se sa svojim vojnicima i borcima pridruže.
Ljude su regrutirali u kasarni Nuhejle čekajući da prođe mjesec ramazan 40. god. po Hidžri. Zapovjednik vjernika je bio poslao Zijada ibn Hafsa i skupinu svojih ashaba ispred sebe kao prethodnicu, a on je s vojskom bio ostao čekajući kraj mjeseca ramazana kad je predodređenje nasrnulo na njega i na Iračane pa mu je najnesretniji od prvih i posljednjih postavio zasjedu. U zoru, 19. tog mjeseca, dok je Imam Ali bio u Božijoj kući, udario ga je u glavu, a bio je u namazu pred svojim Gospodarem, pa se srušio od udarca u mihrab izgovarajući: „Tako mi Gospodara Kabe, postigao sam sreću.“[7]
[1] Vidi: E'januš-ši'e, sv. 1, str. 524.
[2] U nekim izvorima zabilježen je kao Hurejs ibn Rašid (op. prev.).
[3] Vidi: E'januš-ši'e, sv. 1, str. 525-526.
[4] Tarihul-Jakubi, sv. 2, str. 195-199.
[5] Ibid., str. 193-194.
[6] Abduh, Nehdžul-belaga, govor 177.
[7] Vidi: Siretul-eimetil-isnej ašer, sv. 1, str. 446-451.
