Optužbe da su halife vršile preinačavanje Kur'ana

Optužbe da su halife vršile preinačavanje Kur'ana

Sljedeći dokaz tiče se toga da onaj ko tvrdi da je u Kur'anu bilo preinake mora ustanoviti ili da su to učinila dvojica šejhova[1] nakon Vjerovjesnikove, s.a.v.a., smrti ili da je to učinio Osman, nakon što je hilafet prešao u njegove ruke ili, pak, da je to učinila neka druga osoba nakon završetka prve faze hilafeta. Sve te tvrdnje, međutim, neosnovane su.

Što se tiče tvrdnje da su preinačavanje kur'anskog teksta vršili Ebu Bekr i Omer, nju obesnažuje sljedeće: njih dvojica preinaku su činila ili nenamjerno, tako što je ona od njih potekla s obzirom na to da do njih još uvijek nije bio dospio cjelovit Kur'an, jer prije toga nije bio ni sakupljen u jednu cjelinu, ili su je učinili hotimično, tako što su preinačili one ajete koji su tretirali njihovo političko vodstvo, ili neke druge ajete koji nisu bili s ovim u vezi. Prema tome, tri su mogućnosti koje se daju pretpostaviti.

a) Što se tiče pretpostavke da Kur'an nije bio u cijelosti dospio do njih, ona apsolutno ne dolazi u obzir, jer su Vjerovjesnikovo, s.a.v.a., zanimanje za očuvanje Kur'ana, njegovo učenje i ponavljanje njegovih ajeta te pažnja koju su tome poklanjali ashabi za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nakon njegove smrti bili takvi da ovakvo što ne ostavlja ni najmanje sumnje u to da je Kur'an kod spomenute dvojice bio potpuno sačuvan – u zbirci, u dijelovima, u pamćenju ili zapisan na papiru. Oni su vodili računa čak i o tome da sačuvaju predislamsku poeziju i govore, pa kako ne bi vodili računa o Časnoj Knjizi, zbog koje su se izlagali pogibelji, pozivajući njenim učenjima i nastojeći afirmirati njene propise, odnosno zbog koje su napustili svoj zavičaj, trošili svoju imovinu i napuštali svoje žene i djecu te zbog koje su zauzimali takva stajališta da su njima zabijelili lice same historije…

Može li, dakle, razuman čovjek i zamisliti da se, s obzirom na sve to, nisu dovoljno skrbili o Kur'anu, da su dopustili da se nešto od njega izgubi među ljudima te da su u potvrđivanju takvog čega trebali potvrdu svjedoka?! Zar to nije isto kao i mogućnost nadodavanja nečega Kur'anu ili – još više – kao mogućnost da ništa od objavljenog Kur'ana nije ostalo?! Usto, i brojne različitim putevima prenesene, ranije spomenute predaje o “dvjema teškim stvarima” (sekalejn) ukazuju na neosnovanost ove pretpostavke, jer Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Ja među vama ostavljam dvije dragocjenosti: Allahovu Knjigu i svoju porodicu!” ne bi bile vjerodostojne ukoliko bi Kur'an bio zagubljen u njegovom vremenu, s obzirom na to da bi ono što bi, u tom slučaju, ostavio za sobom bio samo dio Knjige, a ne i cijela Knjiga.

Štaviše, u ovim predajama nalazi se i jasan naputak da je Kur'an bio zapisan i sakupljen još za Vjerovjesnikova, s.a.v.a., vremena, jer knjigom se ne može nazvati zbir nečega što je razasuto po različitim mjestima, kao ni ono što se nalazi samo u pamćenju ljudi. Nešto kasnije pozabavit ćemo se detaljnije onima koji su Kur'an bili sakupili u vremenu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Čak ako bismo pretpostavili i to da sami muslimani nisu pokazivali zanimanje za to da sakupe Kur'an za njegovog života, pitanje jeste da li je zamislivo da zanimanje za takvo što nije pokazivao ni sam Vjerovjesnik, s.a.v.a., tim prije što je poznato koliko je on vodio računa o Kur'anu? Da li je moguće da nije bio svjestan posljedica takvog nemara?! Ili, da nije bio u stanju sakupiti Kur'an u jednu cjelinu usljed nedostatka sredstava za takvo što?

Sasvim je očevidna neutemeljenost svega ovog.

b) Što se tiče pretpostavke da su dvojica šejhova hotimično preinačavali Kur'an u onim ajetima koji su zadirali u njihovo političko prvenstvo i vodstvo njihovih prijatelja, ovakvo što samo po sebi daleko je od istine. Naime, njih dvojica u ovome nisu imali nikakvog sebičnog interesa, a usto pouzdano je utvrđeno da toga nije ni bilo. Kako bi bilo moguće da izvrše preinaku u Kur'anu kad je hilafet ustrojen na politici i pokazivanju interesa za stvar vjere? Zašto, dakle, niko od onih koji su se suzdržavali priznati ih za halifu nije posegnuo za ovim argumentom, poput, npr., Sa'da ibn Ubadea i njegovih ljudi, koji su se protivili Ebu Bekrovom preuzimanju hilafeta? Zašto to nije spomenuo Vođa pravovjernih, a.s., (tj. ‘Ali, op. prev.) u svom čuvenom Šikšikijskom govoru, ili u nekom drugom svom govoru u kojem je izražavao neslaganje s onima koji su mu prethodili u vođenju muslimanske zajednice? Ne može se tvrditi da su im se muslimani u ovakvom čemu suprotstavljali, ali da informacije o tome nisu stigle do nas, jer takva tvrdnja očevidno nije utemeljena u istini.

Isto je i s pretpostavkom da su dvojica šejhova hotimično vršili preinačavanje Kur'ana u ajetima koji su zadirali u njihovo političko prvenstvo – pouzdano je utvrđeno da toga nije bilo. Naime, Vođa pravovjernih, a.s., njegova čista supruga i skupina njegovih prijatelja usprotivili su se hilafetu dvojice šejhova pozivajući se u tome na ono što su čuli od Vjerovjesnika, s.a.v.a., uzimajući kao svjedoke one doseljenike (muhadžire) i domicilne stanovnike Medine (ensarije) koji su tome bili prisutni, kao dokaz navodili hadis Gadīra[2] i dr. U Knjizi negodovanja (Ihtidžadž) navodi se negodovanje dvanaesterice ljudi protiv hilafeta Ebu Bekra, koji su mu u tome spomenuli i taj hadis (nass).[3]

Veliki učenjak El-Medžlisi sačinio je posebno poglavlje o negodovanju Vođe pravovjernih, a.s., u vezi s hilafetom,[4] pa da je u Kur'anu bilo ičega što se ticalo njihovog političkog vodstva, to bi, ponajprije, bilo navedeno prilikom samog ovog negodovanja, što bi bilo i najbolja potvrda za sve muslimane, posebno ako se ima na umu da se problem hilafeta javio, kako oni tvrde, mnogo prije nego je Kur'an sakupljen u jednu zbirku. Prema tome, činjenica da ashabi nisu posezali za ovim argumentom, ni na početku hilafeta ni nakon što ga je preuzeo ‘Ali, a.s., nesumnjivo ukazuje na to da spomenutog preinačavanja nije ni bilo.

c) Mogućnost da je preinačavanje Kur'ana vršio Osman još je manja od one prve tvrdnje:

1. Islam u vrijeme Osmana već se bio toliko proširio da Osman više nije ni mogao ništa izostaviti iz Kur'ana, kao što to nije mogao uraditi ni neko značajniji od njega.
2. Njegovo preinačavanje, ukoliko bi ga bilo u ajetima koji se ne odnose na vilajet i ne zadiru u političko vodstvo dvojice njegovih prethodnika, ne bi imalo nikakvo razumno opravdanje, a ako bi bilo u ajetima koji su u nekoj vezi s ovim, onda ga, pouzdano nije bilo, jer da je Kur'an sadržavao bilo šta od toga i kao takav se proširio među ljudima, hilafet ne bi ni stigao do Osmana.
3. Da je Osman preinačavao Kur'an, to bi bio najjasniji dokaz i najveće opravdanje Osmanovim ubicama za njegovo javno smaknuće i oni se pri ovome ne bi pozivali na njegovo odstupanje od puta dvojice šejhova u pogledu državne kase muslimana i ne bi iznosili druge argumente.
4. Obaveza ‘Alija, a.s., bila bi da poslije Osmana Kur'an ponovo vrati u njegovo prvobitno stanje, u onaj oblik u kome je učen u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.a., i u vremenu dvojice šejhova, i u tome ne bi mogao njega niko teretiti. Usto, ovakvo što imalo bi i najveći utjecaj u onome što je ‘Ali nastojao ostvariti te bi predstavljalo najočitiji dokaz protiv onih koji su tražili osvetu za Osmanovu krv, posebno zato što je ‘Ali, a.s., naredio da se vrate svi zemljišni posjedi koje je Osman bio dodijelio. U svom govoru, pored ostalog, rekao je: „Allaha mi, čak i da sam vidio da su time udate žene ili robinje otkupljene, ja bih i tad to vratio, jer je u pravednosti obilje blagostanja, a onaj kome je tegobno djelovati pravedno uvidjet će da je tegobnije činiti nepravdu!“[5]

‘Ali je tako postupio prema imovini, a kako bi tek postupio prema Kur'anu da je bio preinačen?! Prema tome, njegovo pridržavanje Kur'ana aktuelnog u njegovom vremenu dokaz je da u njemu nije bilo preinačavanja.

Što se, pak, tiče tvrdnje da je preinačavanja Kur'ana bilo nakon vremena ovih halifa, niko – koliko nam je poznato – nije tvrdio ovakvo što, već je ovo tek pripisano nekim zagovornicima preinake. Naime, tvrdi se da je Hadždžadž, kad se digao da pomogne Umejevićima (Benu Umejja), izbacio iz Kur'ana mnoge ajete koji su govorili o njima, zatim da je Kur'anu nadodao ono što u njemu nije bilo te da je ispisao Mushafe i poslao ih u Egipat, Šām, Mekku, Medinu, Basru i Kūfu, tako da je današnji Kur'an u skladu s ovim njegovim Mushafima, dok je sve druge Mushafe sakupio tako da od njih nije ostalo ništa, ni jedan jedini primjerak.[6]

Ova tvrdnja nalikuje buncanju onih u vrućici, dokoličnim pričama besposličara i djece, s obzirom na to da je Hadždžadž bio samo jedan od  umejevićkih namjesnika, suviše ograničen i suviše sitan da bi nešto mogao uraditi Kur'anu. Štaviše, bio je suviše nemoćan da promijeni bilo šta od sporednih islamskih propisa, pa kako bi mogao promijeniti nešto što je temelj vjere, nešto što je kičma Šerijata?! Odakle bi mogao imati toliku moć i toliki utjecaj u svim muslimanskim pokrajinama i drugim područjima, uz veliku rasprostranjenost islama u njima, i kako to da ovako veliki događaj ne bilježi nijedan povjesničar u svojoj povijesti, nijedan kritičar u svojoj kritici i pored iznimnog značaja ovog pitanja i brojnih razloga da se vijest o njemu prenese dalje, odnosno kako to da se niko od muslimana ovog vremena nije usprotivio prenošenju takvog čega te kako su muslimani zažmirili na to nakon Hadždžadžovog vremena i okončanja njegove vladavine?!

Pretpostavimo da mu je i pošlo za rukom da se domogne svih primjeraka Mushafa, da njegovom dohvatu nije izmakao baš nijedan primjerak diljem prostranih muslimanskih područja, ali i tad javlja se pitanje da li ga je mogao istisnuti i iz pamćenja muslimana, iz srca onih koji su ga napamet znali, čiji broj je u to vrijeme bio iznimno velik? Pored toga, da je u nekim kur'anskim ajetima zaista bilo nečeg kompromitirajućeg za dinastiju Umejevića, prvi bi Muavija bio zainteresiran da ovakvo što izostavi iz Kur'ana – dakle, prije Hadždžadžovog vremena – a on je bio moćniji od njega i imao je mnogo veći utjecaj. S druge strane, pristalice ‘Alija, a.s., to bi nesumnjivo upotrijebili kao dokaz protiv Muavije, onako kako su posezali i za drugim argumentima protiv njega, a što je ostalo sačuvano u povijesti te u hadiskoj i apologetskoj literaturi.

Iz svega ovoga jasno proizlazi to da se onaj ko tvrdi da je u Kur'anu bilo preinačavanja suprotstavlja elementarnoj logici. Poslovica kaže: „Ispričaj čovjeku nešto što umjesno nije – ako povjeruje u to, znaj da on razuman nije!“

[1] Ebu Bekr i Omer, op. prev.

[2][2] Hadis Gadīr je poznati i vjerodostojni hadis kojeg je časni Poslanik po povratku sa oprosnog hadža izrekao na mjestu koje se zove Gadīr Hum na putu od Mekke prema Medini.

[3] Bihārul-envār, 28/189, četvrto poglavlje, hadis br. 2.

[4] Ibidem, četvrto poglavlje.

[5] Nehdžul-belāga, 15, u kontekstu vraćanja muslimanima Osmanovih zemljišnih posjeda.

[6] Menāhilul-‘irfān, str. 257.