Otvoreno činjenje grijeha

Otvoreno činjenje grijeha

“Šta ćete učiniti kada se vaše žene upuste u nemoral i kada se vaši mladi zaprljaju griješenjem te kada budete izbjegavali naređivanje dobra i odvraćanje od zla?” Bi rečeno: “O Božiji poslaniče, zar će muslimane snaći takvo stanje?” Rekao je: “Da, i gore od toga!” Potom upita: “A šta ćete učiniti onda kada ljude budete navraćali na grijeh, a odvraćali od dobra?” Kazaše: “O Božiji poslaniče, zar će doći takvo vrijeme?” On reče: “Da, biće i gore od toga! Šta ćete učiniti kada dođe vrijeme kada u vašim očima dobra budu izgledala kao zla, a zla budu smatrana dobrim i pohvaljenih djelima?”

Jedan od razloga koji dovode do cijepanja zastora javnog i društvenog stida i ljude bodri i ohrabruje u daljem griješenju, jeste otvorenost grješnika u kršenju zakona i grijehu. Upravo zato je islam sa jedne strane zabranio griješenje, a s druge posebno pozvao ljude da se čuvaju javnog griješenja koje uzrokuje bestidnost.

Imam Sadik, a.s., prenosi od svoga oca da je Poslanik, s.a.v.a., kazao:

“Zaista, kada čovjek grijeh počini tajno, neće nanijeti štetu nikome do samom sebi, a kada ga počini javno i ne bude zbog toga koren i omražen od društva, nanosi opću štetu.”[1]

Treba istaći da stid pred ljudima i strah od javne kritike u slučaju bilo kojeg grijeha imaju smisla tek onda kada zajednica taj prijestup smatra nečim lošim i prezrenim. Ali, kada se i samo društvo preda griješenju i neki grijesi izgube u očima ljudi prezrenost, te njihovo vršenje smatraju nečim uobičajenim – u takvim okolnostima ne samo da se grješnici neće stidjeti svog grijeha već će se, štaviše, njime i ponositi.

Ako neko društvo čednost i uzdržanost od nemoralnog ponašanja smatra konzervativizmom i mitovima, a nedozvoljene odnose primjerima modernizma i intelektualizma, ako u nekom društvu iskrenost i pouzdanost budu smatrali nečim glupim i smiješnim, a s druge strane mito i laž budu potvrda i dokaz vještine i podobnosti, ako se u zajednici opijanje i kockanje ne budu smatrali nepoćudnim djelima, tamo stid u pogledu tih djela neće imati nikakvu vrijednost ni značaj i osobe koje se budu upuštale u ova nedjela neće imati straha od javne osude i kritike.

Svaki grijeh u društvu je poput opasne bolesti i za ljude tog društva označava svojevrsnu nesreću i pošast. Ali, još veća nesreća je da društvo grijeh ne smatra pokuđenim, te da grješnika ne smatra dostojnim prijezira i kazne.

Jasno je da u ovakvom stanju to društvo ubrzano nazaduje i ruši se. Neće proteći dugo, a ono će oboljeti od različitih posljedica toga grijeha.

Časni Poslanik je ovu nesreću doživljavao kao najveću opasnost koja može snaći muslimansku zajednicu.

Rekao je Božiji poslanik, s.a.v.a.: “Šta ćete učiniti kada se vaše žene upuste u nemoral i kada se vaši mladi zaprljaju griješenjem te kada budete izbjegavali naređivanje dobra i odvraćanje od zla?” Bi rečeno: “O Božiji poslaniče, zar će muslimane snaći takvo stanje?” Rekao je: “Da, i gore od toga!” Potom upita: “A šta ćete učiniti onda kada ljude budete navraćali na grijeh, a odvraćali od dobra?” Kazaše: “O Božiji poslaniče, zar će doći takvo vrijeme?” On reče: “Da, biće i gore od toga! Šta ćete učiniti kada dođe vrijeme kada u vašim očima dobra budu izgledala kao zla, a zla budu smatrana dobrim i pohvaljenih djelima?”[2]

Časni Poslanik, s.a.v.a., je u ovome hadisu društveno zastranjenje podijelio u tri etape:

1. Ljudi postaju grješni;
2. Ljudi će jedni drugima naređivati griješenje, a odvraćati od dobrih djela;
3. Najopasnija faza jeste ona kada se uvjerenje o dobru i zlu promijeni, kada ljudi grijeh i neispravnost smatraju dobrim, a dobro tretiraju kao grijeh i nešto loše.

Nažalost, mnoge islamske zemlje danas su suočene sa ovom velikom nesrećom. Za većinu muslimana neki grijesi izgubili su svoju pokuđenost i ružnoću i tretiraju se kao kakvo obično djelo. Ova nepoćudna praksa grješnika trga veo islamskog stida i straha od prijekora okoline. Oni se sada bez straha od kritika i omraze lahko upuštaju u griješenje.

U zapadnom svijetu također su neki grijesi, naročito oni grijesi vezani za muško-ženske odnose, izgubili odvratnost i omraženost u očima ljudi te se u tom svijetu današnja omladina, djevojke i mladići, potpuno bestidno – bez javne osude – upuštaju u nemoralne i nepoželjne odnose. Kao posljedica, gubi se čistota novih naraštaja, a osnove moralne čednosti u tim zemljama su suočene sa opasnostima. Dokaz ovim tvrdnjama su zločinačka učenja koja se mogu veoma jasno vidjeti kroz neka dešavanja. Primjera radi, ovdje vam prenosim kratki izvještaj:

United Press:

Prije nekoliko dana doktor Ronald Gibson je na konferenciji Društva engleskih ljekara u svom izvještaju o spolnim pitanjima objavio da su u jednoj engleskoj ženskoj školi djevojčice od 14 do 15 godina na prsa stavljale obilježja koja su pokazivala da su izgubile nevinost. Ovaj izvještaj izazvao je užasavanje crkvenih zvaničnika i engleskih roditelja. Doktor Gibson je na konferenciji u Kanterberiju naglasio da su televizijski programi u mladima ubili zdrav ukus i da su u njima izazvali nepristojna ushićenja i uzbuđenja te seksualna naučavanja temeljena isključivo na biologiji, što je dovelo do užasnih posljedica.

Doktor Gibson je, također, na konferenciji Društva engleskih ljekara istakao da cijelu zemlju zahvata nedostatak moralnih pravila, pri čemu je napao dva nova psihoterapijska učenja.[3]

[1] Kurbu-l-isnad, str. 26.

[2] Kurbu-l-isnad, str. 62.

[3] Ruznameje Ittala‘at, br. 10561.