Moć vjerovanja

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj I
Share

Moć vjerovanja

Vjera u Boga je najsnažnija i najsigurnija snaga koja može stati ukraj nagonima i porivima i može ih dovesti u ravnotežu. S vjerovanjem u Boga može se oduprijeti svakom nezakonitom porivu i biti pobjednikom. Snaga vjere u najosjetljivijim trenucima opasnosti i životnim ponorima čuva čovjeka i zadržava ga od pada u ponor. Vjera u Boga je nesalomljiva snaga i utočište koje se ne može uništiti. Kao što se to u Kur'anu časnom veli:

فَمَن يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللَّـهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىٰ لَا انفِصَامَ لَهَا ۗوَاللَّـهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

Ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – taj se najčvršćeg prihvatio užeta! Tom užetu nema prekidanja! A Allah sve čuje i sve zna.[1]

Najvažnije načelo koje odvaja islamsku školu mišljenja od svih drugih pravaca jeste vjerovanje u jednog Boga.

Islam i etičari pozivaju ljude poštenju i valjanom djelu, s tom razlikom što se ljudi koje podučavaju etičari pozivaju da u djelima slijede državne zakone, pri čemu nije važno kakvo mišljenje imaju o njima – bitno je da im se pokoravaju u djelovanju. Međutim, cilj odgoja u islamu jeste da ljudi djelatno budu odgojeni kao čestiti, i to na temelju ispravnih misli i razmišljanja te da razmišljaju isključivo na čist i ispravan način.

U savremenim civilizovanim državama i različitim odgojnim pravcima svijeta vrjednuje se i poštuje samo ispravan govor i djelovanje. Međutim, unutar islamskog duhovnog poretka čiste misli i neukaljane namjere imaju daleko veću vrijednost od lijepih i pohvalnih djela. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

نِيَّةُ المُؤْمِنِ خيرٌ مِن عَملِهِ

“Vjernikova namjera je bolja od njegova djela.”[2]

 Imam Sadik, a.s., je u predaji kazao:

 النيّةُ أفضلُ مِن العملِ، ألا و إنَّ النيّةَ هُو العملُ، ثُمَّ تلا قَولَهُ، عَزَّ و جلَّ، “قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ على شَاكِلَتِهِ” يَعْني على نيَّتِهِ

“Namjera je vrjednija od djela jer namjera to je djelo. Zatim je citirao Božije riječi: Reci: Svako djeluje na svoj način, dakle u skladu sa svojom namjerom.[3]

Ako u savremenim zemljama neko u djelovanju slijedi zapovijedi i propise i drži se moralnih normi, smatrat će ga dobrom i odgovornom osobom. Takvim će ga smatrati čak i ako u nutrini bude neispravan i lošeg morala. Ali u okrilju islama, zbiljski i odgovorni musliman je onaj koji vjeruje u temelje islama, njegove zakone i etiku, koji sve njih smatra Božijim zakonima i sredstvom za postizanje sreće i spasa, te koji, na narednoj razini, djeluje u skladu s naučenim i sve to provodi u djelima.

Vrhovni tužilac SAD-a, koji je jedan od najučenijih autoriteta iz oblasti pravnih nauka u toj zemlji, o ovome kaže:

Zakon u Americi ima tek ograničene dodirne tačke sa izvršenjem moralnih dužnosti. Moguće je da jedan Amerikanac, istovremeno dok je poslušan zakonu, u zbilji bude moralno pokvaren. Za razliku od toga, u islamu izvorište tih zakona predstavlja Božija volja, koja je objavljena i objelodanjena njegovom Poslaniku Muhammedu. Ovaj zakon i ova Božija volja sve vjernike smatraju jednim društvom, iako dolaze iz različitih plemena i naroda i međusobno su jako udaljeni. Sa vjerničkog gledišta, Ovaj svijet je samo hodnik ka drugom, boljem svijetu. I Kur'an pravila, propise i način ljudskog duhovnog uzdizanja određuje u odnosu ljudi jednih prema drugima i u odnosu na zajednicu, da bi osigurao onu zdravu promjenu iz Ovog u Onaj svijet.[4]

U islamu je osnova sreće čovjeka utemeljena na dva polazišta: prvo je vjerovanje a drugo dobro djelo. Ovakav zaključak nalazi se na više mjesta u časnom Kur'anu u vidu kur'anskih izraza: Oni koji vjeruju i čine dobra djela.

Zanimljivo je da se na svim mjestima u Kur'anu vjerovanje navodi prije dobrih djela. To je zato što su po islamskom svjetonazoru dobra djela utemeljena na zbiljskom vjerovanju i potiču iz duhovnog izvora vjerovanja, a samo to najbolje određuje školu islama.

Pohvalni poslovi i dobra djela koja imaju duhovni i vjerski izvor i čvrsto su ukorijenjena u srcu dobročinioca poput su raskošne krošnje drveta koja je čvrsto ukorijenjena u zemlji i koja je, na osnovu obilne prehrane koju dobija iz zemlje, uvijek živa i razgranata.

 

[1] El-Bekare, 256.

[2] Kafi, sv. 2., str. 84

[3] El-Isra, 84; Vesail, sv. 1, str. 6.

[4] Hukuk dar islam, uvod.

  • 19 Marta, 2019