Pero historije

Pero historije nije zapisalo samo govore Imama Sedžada već je zapisalo i Jezidove riječi i stihove i predalo ih historiji. Stavilo ih je jedne pored drugih kako bi ljudi s jedne stranice historije čitali riječi Ali ibn Husejna, mir s njim, u Damasku, koji je sasvim ponosno rekao:

“Ja sam sin Mekke i Medine, ja sam sin Zemzema i Safe, ja sam sin onoga ko je nosio kamen u svom ogrtaču”[1], a potom pogledali na drugu stranicu historije i na njoj pročitali kako je Jezid na sav glas recitirao stihove:

Hašimovci se s vlašću poigraše,

Nit kakve vijesti dođoše, nit se objava s neba spuštaše.[2]

Time kaže da uopće nije bilo objave niti poslanstva. Beni Hašimije pod ovim izgovorom htjeli su se poigravati s ljudima i vladati njima. Zbilja, ako se Jezid nije plašio Boga i nije ga bilo stid Božijeg poslanika, zašto se nije plašio snage historije?! Zašto nije strahovao da će zapisati sve ono što govori, radi i razmišlja i da će predati narednim generacijama. Historija je knjiga dijela prethodnih i narednih generacija. Historija je ogledalo koje će svaku osobu pokazati s onim licem koje je imao.

[1]Tuhaful-ukul, 232.

[2]Ihtidžadž, sv. 2, str. 307.