Ustanak na Kerbeli je svjedok snage i pronicljivosti historije

Autor: Ibrahim Ajeti
Izvor: Vječne poruke
Share

Mi smo u historiji čitali i od nje smo čuli o mnogim događajima koja su bila vezana za mučeništva naroda, ali nismo razmišljali da treba imati na umu pronicljivost i dokumentiranost historije i da joj zbilja treba čestitati na znanju i sposobnosti u predstavljanju stvarnih lica i historijskih događaja. Svaki redak iz historije ustanaka Imama Husejna, mir s njim, jeste svjedok snage, jasnoće i hrabrosti historije. Treba imati na umu činjenicu da je čak i poslije šahadeta Imama Husejna i Jezidove smrti skoro 70 godina sva islamska moć bila u rukama emevijskih halifa. Samo je nekolike godine Ibn Zubejr vladao u Hidžazu, a njegovo neprijateljstvo prema Ehli-bejtu nije bilo ništa manje od neprijateljstva Beni Umejja. Unatoč tome, jasnost i hrabrost historije nije dozvolila da tokom toga vremena ona izmijeni blisavo lice historije Ašure i zamijene ga tamnim izgledom.

Ibn Zijad gledao je u svetu glavu Imama Husejna, mir s njim, i smijao se. Štapom koji je držao u rukama udarao je po Imamovim zubima. Međutim, on nije znao da će historija zabilježiti ne samo njegov štap, njegov smijeh, njegovu neuljudnost i njegov moral, već je sačuvala baš za taj dan jednog od ashaba Božijeg poslanika i smjestila ga u Kufu. Na taj dan njega je dovela na skup kod Ibn Zijada i posjela ga pored njega kako bi odgovorio na udaranja štapom, smijeh i izopačenost morala i kako bi taj skup zadobio onu formu koja zavređuje da bude zabilježena u historiji.

Zejd ibn Erkam bio je jedan od ashaba Božijeg poslanika i starac u poznim godinama. Pogledao je Ibn Zijada i rekao:

“Skloni svoj štap s tih dviju usana. Kunem se onim Bogom osim Kojeg drugog boga nema da sam više puta vidio usne Božijeg poslanika na tim usnama.”

Nakon što je to rekao,začuo se glas naricanja. Jasno je da Ibn Zijad u tom trenutku nije pridavao značaj riječima tog starog čovjeka, ashaba Božijeg poslanika. Nije mogao ni shvatiti da će svi ovakvi skupovi biti zabilježeni u historiji, da pismo historije neće zanemariti ni sitne ni krupne stvari i da će ih sve uzeti u obzir. Stoga je Zejda grubo i osorno istjerao sa svoga skupa, zaprijetio mu ubistvom i rekao:

“Vidi se da si posenilio i izgubio pamet, jer u suprotnom, ne bi plakao nad ovom Božijom pobjedom.”

Historija je zabilježila sve detalje kako bi ljudi sutra znali da je Ibn Zijad izgubio pamet, a ne Zejd ibn Erkam. Zejd ibn Erkam vrlo dobro znao je da, zanemarivši nagradu i kaznu, nijedan musliman neće čestitati i pozdraviti Ibn Zijadove besramnosti. Svaki će musliman, sve dok je musliman i dok priznaje Božijeg poslanika za poslanika, postupati prema njegovim potomcima s poštovanjem, pristojnošću i veličat će ih. Ali, Ibn Zijad je mislio da se može i biti musliman i ubiti sinove Božijeg poslanika, da se može biti musliman i smatrati lažljivcem stubove islama, da se može prolijevati krv najčasnijih ljudi u islamu i prikazivati se u historiji islama u liku muslimana.

 

  • 7 Oktobra, 2019