Historija je snažna i jaka
Historija je snažna i jaka
Jezid je mogao ubiti Imama Husejna, mir s njim, njegove pomagače učiniti šehidima, a njegovu porodicu zarobiti, ali nije mogao promijeniti sud historije i naći sebi mjesto u historiji osim onim licem koje je imao.
Historija je veoma snažna i jaka i nije moguće da ona izgubi svoju povjerljivost, ispravnost i jasnost, da bude historija prohtijeva i želja ovoga ili onoga. Ona bilježi i ono što je dobro i ono što je loše. Sve pisane i izgovorene riječi, moralne pridike, silništva, ljubavi, naklonosti i tlačenja potpuno pouzdano i povjerljivo stavlja na svoja mjesta. Da je bilo moguće da se desi drugačije, da je bilo moguće premještanje lica pa da se faraon na sceni historije pokaže u liku hazreti Musaova poslanstva, a hazreti Musa u liku čovjeka koji za sebe tvrdi da je Bog, kakav bi Bog imao dokaz protiv Svojih robova i na šta bi se oslanjali Njegovi robovi u prepoznavanju istine od zablude? Ono što daje sigurnost požrtvovanim ljudima, kao što je Imam Husejn, mir s njim, koji polaže svoj život na Božijem putu i koji se žrtvuje i gine, jeste upravo ta povjerljivost historije. On zna da Bog nije nijednu osobu učinio jačom od historije, odnosno pobjednikom nad historijom. Historija je jača od svega što je dobro i što je loše. Historija pokazuje svačiji lik. Dobro je obaviještena o svačijim riječima i postupcima. Niko ne može svoje dobre i loše strane pokriti pred historijom i jedno poglavlje svoga života provesti skriven od historije.
Naravno, historija je veoma oprezna i dalekovidna. Izdaleka ili izbliza pokazuje stvarna lica. Pokazuje pravi izgled i vraća na svoja mjesta lica koja su se promijenila i ispremještala. Ogromnom strpljivošću i dalekovidnošću pristupa obračunavanju svakog onoga na kome nije izvršen obračun.
Da bi zvanično obavijestio narod o onome što se zbilja desilo na Ašuri, Ibn Zijad je otišao u Veliku džamiju u Kufi i govorio takve stvari da, ukoliko ne bi bilo povjerljivosti i jasnoće historije, Husejn ibn Ali, mir s njim, u historiji islama spominjao bi se kao jedan lažov. Ubejdullah se u prisustvu nekoliko hiljada muslimana Iraka ispeo se na minber Velike džamije Kufe i rekao:
“Hvala Onome Ko je očitovao istinu i njene sljedbenike, pomogao Zapovjednika vjernih – Jezida i njegovu stranku, i Koji je ubio lažova sina lažova Husejna ibn Alija i njegove sljedbenike.”[1]
Zbilja, da je historija ovdje imalo podržala Ibn Zijada, ne bi mu se dali odgovori na istom tom skupu i pored tog istog minbera. Bilo je moguće da ovaj govor koji je održan u džamiji u prisustvu muslimana posredstvom Zapovjednika vjernih u nekima u dogledno vrijeme izazove sumnju i da se u njima, bez obzira što se radi o ljudima koji ne istražuju i plitko shvataju stvari, javi takva misao da je realnost baš to i da oni govore istinu. Mislili bi da se možda, ne daj Bože, upravu taj čovjek koji na minberu, u Božijoj kući, tako čvrsto i samouvjereno zahvaljuje Bogu na tome što se desilo. Time bi se shvatilo da je sve sretno okončalo i da je dobro što je ubijen Husejn ibn Ali. Međutim, historija se i ovdje poslužila svojom pronicljivošću i prije nego što je ijedna osoba izišla iz džamije i čula odgovor na ove besmislice, ponudila je odgovor putem jednog požrtvovanog čovjeka. Šejh Mufid i Taberi pišu da još nije bio okončan Ubejdullahov govor, kada se ustao Abdullah ibn Afif Azdi Gamidi.[2]
U trenutku kada je Ibn Zijad prevršio svaku mjeru u trabunjanju, Abdullah ibn Afifi Azdi ustao je sa svog mjesta i rekao:
“O sine Merdžanin! Lažov i sin lažova jeste ti i tvoj otac, onaj ko te poslao da vladaš Irakom i njegov otac. Je li to ubijaš Poslanikova sina i pričaš o istinoljubivosti.”
Ibn Zijad, koji je mislio da njegova moć vlada i historijom, rekao je da ga dovedu. Stvorila se galama i nije se moglo zanemariti i prečuti ono što je rekao ovaj mudri čovjek. Ovaj čestiti čovjek položio je svoj život zbog tih riječi. Pogubljen je i obješen po Ibn Zijadovoj naredbi, ali je on rasvijetlio jedan historijski prizor i ispisao svojom krvlju jednu stranicu historije Ašure. Ova pronicljivost i oštroumnost historije uvijek je obavljala i obavlja svoju zadaću. Kada se izvuče iz rukava ruka koja hoće krivotvoriti historiju istog trena historija iznalazi rješenja i donosi čvrst, jasan i dovoljan dokaz kako bi pokazala pravu sliku stvarnosti.
[1]Eršade Mufid, sv. 2, poglavlje 71, str. 116.
[2] Abdullah ibn Afif Azdi bio je sljedbenik Imama Alija, mir s njim, koji je lijevo oko izgubio u Bici oko deve, a desno mu je stradalo u Bici na Siffinu. Ovaj slijepi musliman svakog ujutra odlazio bi u džamiju Kufe i do večeri bi obavljao namaz i činio ibadet, a tek bi se navečer vraćao kući.
