Sačuvanost zbilje događaja Ašure
Govori časnog Ehli-bejta, koji su ostali očuvani od napada iskrivljenja i izmjene, što su napisani u knjigama i što su došli do nas veoma su vrijedni i koriste se u analizi i razmatranju događaja na Dan ašure. Zahvaljujući upravo ovim svetim historijskim spisima danas nakon prolaska više od trinaest stoljeća nama je potpuno rasvijetljena historije Ašure, koja se desila 61. godine po Hidžri. Treba obratiti pažnja na stvarnu vrijednost ovih živih i vrijednih spisa, jer da ovi govori nisu zabilježeni i da nisu došli do nas, ili da su došli iskrivljeni, ne samo da ne bi imali načina da shvatimo šta se zbilja dogodilo, već bi ono što se nije dogodilo i što se nije zbilo u stvarnosti umišljali da se stvarno dogodilo. Bog zna kakve bi se sve loše posljedice nametnule tim iskrivljenim spisima.
Danas se događaj na Kerbeli može opisati sa svim detaljima na osnovu govora Imama i Ehli-bejta, koji su izrečeni u Mekki, na putu od Hidžaza do Iraka, na Kerbeli, u Kufi, u Šamu, u Medini, na osnovu riječi koje su upućivali različitim ljudima u obliku odgovora na postavljena pitanja, na osnovu stihova koje su Imam Husejn, mir s njim, i njegovi ashabi citirali naspram neprijatelja na Dan ašure, na osnovu pisama koja su razmijenjena između Imama Husejna, mir s njim, i naroda Kufe i Basre, te pisma koje je Jezid napisao Ibn Zijadu i Ibn Zijad njemu i Omeru ibn Sa‘du, pisama koja je Omer ibn S‘ad pisao Ibn Zijadu i pisama koja je Ibn Zijad pisao upravitelju Medine. Sve je zabilježeno u vjerodostojnoj historiji i doći će u ruke narednih generacija. Zauvijek će ostati sačuvano. Na osnovu ovih spisa može se opisati i objelodaniti događaj na Ašuri sa svim detaljima koji su se desili i ne postoji potreba ni za kakvim drugim spisima i izvorima. Onoga dana kada je Jezid napisao pismo Ibn Zijadu i postavio ga za zapovjednika nad Iračanima, vezano za Muslima ibn Akila, napisao je da je dobio vijest da je Muslim došao u Kufu kako bi unio razdor među muslimane.
Jezid je ovom rečenicom htio prikazati Muslima u historiji islama kao čovjeka koji traži probleme i izaziva smutnju. Uopće nije znao da će historija njegovo pismo zabilježiti pod ovim sramotnim izrazima. Odgovor koji je Muslim dao na ovo pismo, tj. upravo one riječi koje je uputio Ibn Zijadu razotkrile su pismo i osramotile pisca. Onoga dana kada su Muslima uhapsili i doveli kod Ibn Zijada, on je grubo i ljutito rekao Muslimu:
“Sine Akilov, narod je u ovom gradu živio spokojno i mirno. Ti si došao i unio razdor među njih i nahuškao si jedne protiv drugih.”
Ovo je bila ista ona stvar koju je Jezid napisao u vezi s Muslimom, a Ibn Zijad nije ništa na to dodao i isto to rekao Muslimu. I to je zabilježeno u historiji. Međutim, Muslim je napisao odgovor i te riječi odaslane su u budućnost da bi ih ljudi čitali i pošteno sudili o ovom događaju.
Muslim je odgovorio da nije tako i da on nije došao u grad razjediniti narod i stvoriti raskol i neslogu među njima. Ljudi ovoga grada sami su u pismima koja su nam slali pisali da je tvoj otac Zijad poubijao dobre ljude među njima i prolio njihovu krv. Pošto se prema njima odnosio kao tlačitelj i silnik, mi smo došli uspostaviti pravdu i ljude pozvati da im časni Kur'an sudi. Da li je bilo moguće da Jezid i Ibn Zijad učine nešto kako bi u historiji ostalo ono što su oni govorili i pisali o Muslimu, a da ne ostane ono što je rekaoMuslim, koji je jednom kratkom ali silovitom rečenicom pokazao lice Ibn Zijadove vlasti, koji je bio jedan od tirana u Iraku, a da niko to ne čuje i ne zapiše te da naredne generacije ne saznaju ništa o tome, već da stvarno povjeruju da je Muslim čovjek koji pravi smutnju, prolijeva krv, želi nered i unosi raskol? Takvo što nije moguće.
