Odvažan i žustar Zejnebin odgovor Ibn Zijadu

Odvažan i žustar Zejnebin odgovor Ibn Zijadu

Kada su zarobljenike doveli na skup kod Ibn Zijada on je krajnje drsko upitao hazreti Zejnebu:

“Jesi li vidjela šta je Bog uradio s tvojom porodicom?”

Kao da je Ibn Zijad htio ovim riječima podsjetiti kćerku Imama Alija na šehide poginule prije dva dana i uznemiriti je. Možda će i ona reći nešto što će njemu goditi ili će ga moliti i preklinjati. Zanemarili su činjenicu da su članovi Ehli-bejta vrlo pronicljivi i da nisu izgovorili niti će izgovoriti nijednu riječ koja je u suprotnosti s onim što njima dostoji. Sve što govore govore promišljeno i u pravcu ostvarenja cilja koji imaju.

Zejneb, s.a., u odgovoru na ovo Ibn Zijadovo pitanje rekla je:

“Allah, dž.š., propisao im je smrt pa su na mjesta pogibije svoje izišli, pa ćete s njima Allah, dž.š., sakupiti zajedno, pa će svoje dokaze Njemu iznjeti i pred Njim ćete se sporiti.”[1]

Ibn Zijad se tako uznemirio i razljutio da bi možda naredio pogubljenje hazreti Husejnove sestre da ga kojim slučajem nije ukorio Amr ibn Hurejs. Ali, kakve koristi kad je ona rekla što je imala reći, uradila što je trebala uraditi, pokazala pravo lice pokvarenjaka i razvratnika a predstavila Poslanikovu čistu porodicu.

 

Prošlo je možda i više od mjesec dana od tog skupa kada se važnija i osjetljivija prilika ukazala kćerki Zapovjednika vjernih. Ona je i tu imala zadaću da govori i da bude jasnija i direktnija nego prije. Trebala je biti uporna i istrajavati na kazivanju istina i prepoznavanju Ehli-bejta onoliko koliko je narod Šama u odnosu na narod Kufe bio udaljen i otuđen od Ehli-bejta. Ovaj važan skup upriličen je u Damasku, u centru tadašnjeg islamskog hilafeta.

Na ovom skupu hazreti Zejneb također je držala govor i kazivala ljudima. I ovaj govor Ahmed ibn ebu Tahir Bagdadi prenio je u svojoj knjizi Belagatun-nisa’. On kaže, kada je Jezidov pogled pao na zarobljenike Ehli-bejta i kada ih je vidio kako stoje ispred njega, naredio da glavu Imama Husejna, mir s njim, stave na tacnu. Štapom koji je držao u rukama udarao je po Imamovoj glavi. Dok je recitirao neke stihove, rekao je:

“Kamo sreće da su moji djedovi, koji su poginuli na Bedru, danas tu i da vide u kakvom se stanju nalazi Muhammedova porodica. Glasno bi vikali od sreće i govorili: ‘O Jezide, ruke ti se pozlatile.’ Ne bio ja jedan od njih ako se ne osvetim Muhammedovim sinovima za ono što je on učinio.”

Kada je to rekao, bilo je jasno – ako je Jezid do tog trenutka bio protivnik Imamu Husejnu, mir s njim, i ako je sa njim ratovao –da je bio protivnik lično Poslaniku! Ustao je da ratuje s njim i počeo je iskazivati zlobu prema njemu. Da li hazreti Zejneb ima pravo da prečuje riječi i previdi djela onoga ko sebe smatra Poslanikovim namjesnikom i kao takav vlada muslimanima, a sveti se Poslaniku za njegova djela? Zauzvrat, tome što je Poslanik u Bici na Bedru ubio mnogobošce Mekke, on ubija najveće poznavaoce islama i njih računa kao otkup za mnogobošce. Da li ona treba pred Jezidom šutjeti i ništa ne govoriti i tako dopustiti da narod Šama vjeruje u ono što Jezid kaže kao nešto što je osnovano i prihvatljivo?

Izgleda da hazreti Zejneb nije mogla ovdje prešutjeti i rekla je što je rekla kako bi izvršila svoju dužnost, a Bog je sačuvao njene riječi. Te riječi krajem III st. po Hidžri zapisane su u jednoj vrijednoj knjizi, a poslije toga i u ostalim knjigama. Zauvijek je historijom islama odzvonio glas zarobljene i ožalošćene žene naspram moćnog i oholog neprijatelja, žene koja je govorila tako direktno, hrabro i bez ustezanja i to na takav način da nijedna snaga ne može ušutkati Zejnebin glas i poslati u zaborav njene riječi koje su otvorile sebi prostor u historiji islama. Ne može ih ni krivotvoriti i namjesto njih staviti riječi koje iskazuju hvalu i poštovanje Jezidu. Ne mogu se u svijetu izmijeniti Nehdžul-belagaImama Alija, Sahifa SedžadijaImama Sedžada niti govori Imama Husejna, mir s njim, tokom cijelog puta i na dan same Ašure. To se ne može desiti s govorima Imama Sedžada, mir s njim, hazreti Zejneb, Ummu Kulsum i Fatime bint Husejn u Kufi, Šamu i Medini. Sve do kada budu postojale biblioteke na ovom svijetu, ovi će govori biti živi i vječni i neće se moći krivotvoriti. Ne može im se dodati niti oduzeti nijedna riječ. Svevišnji Bog nije čuvao i neće čuvati samo časni Kur'an od iskrivljenja, već su se u okrilju Kur'ana mnogi vjerski spisi našli u istoj situaciji. Oni se više ne mogu krivotvoriti, ne može im se ništa dodati niti oduzeti i naspram te blagodati treba se zahvaljivati Gospodaru.

 

 

 

[1]Amali Saduk, str. 165, medžlis 31.