Historijska sramota Ibn Zijada
Historijska sramota Ibn Zijada
Ibn Zijad nije znao s kakvom će se osramoćenošću spominjati njegovo ime u historiji islama, kako će historija suditi o njemu, na koji će način svijetlo ime Husejna ibn Alija i njegovih pomagača zablistati u njoj, kako će osvijetliti vjerske pokrete i lice historije islama i s kojim će se ponosom njegov ustanak naći u redu najvećih i najvrednijih ljudskih ustanaka.
Abdul-Melik Sulemi, koji nije imao snage suprotstaviti se Ibn Zijadu, po njegovoj naredbi krenuo je u Medinu. Užurbano se kretao prema Hidžazu, sve dok nije stigao u Medinu. Narod je shvatio da je on vijesnik iz Iraka i da sigurno ima nekih vijesti o događajima u Iraku. Čovjek iz plemena Kurejš, čije ime nije spomenuto u historiji, vidio je Abdul-Melika. Znao je otkuda on dolazi. Sasvim zabrinuto upitao ga je o stanju u Iraku. Time je htio saznati šta se desilo i kako je okončan spor između Imama Husejna i državne vlasti? Kakve je rezultate polučio ustanak Kufljana protiv halife? Ko je danas na prijestolju i ko vodi hilafet? Abdul-Melik u odgovoru mu je samo rekao:
“Vijesti su kod zapovjednika.”
To znači da su vijesti kod upravitelja i odatle će se kazati. Putem njega doći će do ušiju ljudi. Ovaj kratak odgovor bio je dovoljan pametnim ljudima da shvate. Sama činjenica da se izvještaj o dešavanjima u Iraku nosi upravitelju koji je Jezidova produžena ruka, a koji je i sam iz porodice Beni Umejja, dovoljna je kako bi se sahvatilo da je Husejn ibn Ali uklonjen sa scene vlasti i politike i da je upraviteljstvo palo u ruke Jezida i Ebu Sufjanove porodice. Čovjek iz plemena Kurejš, čuvši ovaj kratak odgovor, shvatio je šta se desilo. Znao je kako je sve okončalo i rekao je:
“Svi smo Božiji i Njemu se vraćamo. Ubijen je Husejn ibn Ali.”
Abdul-Melik priča:
“Ušao sam kod Amr ibn Saida, a on je još uvijek, ne znajući šta se desilo u Iraku, savim zabrinuto rekao: ‘Reci kakve vijesti donosiš iz Iraka?’
Rekoh: ‘Nosim vijest koja će obradovati upravnika Medine, a to je vijest da je ubijen Husejn ibn Ali. Njegovim ubistvom posao je okončan.’
Amr ibn Seid ibn As Emevi, koji je, čuvši ovu vijest, od dragosti osjetio da mu je tijesna vlastita koža, reče: ‘Obavijestite narod o njegovoj pogibiji.’
On dalje kaže: ‘Otišao sam od njega i glasno obznanio među narodom da je Husejn ibn Ali pao kao šehid u Iraku. Tako mi Boga, među ženama Beni Hašima začuo se takav jauk i naricanje kakav u životu nisam čuo.’
Kada je Amr ibn Seid čuo naricanje žena Beni Hašima za Imamom Husejnom, mir s njim, nasmijao se i rekao:
Žene Beni Zijada vikale su vikom,
Kao vika naših žena na zečijem pašnjaku golom.”[1]
Potom je rekao:
‘Ovo je jaukanje za jaukanje nad Osmanom ibn Affanom.’”
To bi značilo da je današnje jecanje žena Beni Hašima bilo za jecanje naših žena iz porodice Beni Umejja, koje su bile ožalošćene Osmanovom pogibijom. Amr ibn Se‘id zapao je u istu pogrešku u koju su zapali Jezid i Ibn Zijad. Mislili su da se historija može iskriviti i usmjeriti pogrešnim pravcem kretanja, te da se mogu Ali ibn Ebi Talib i njegovi sinovi, koji su u danima Osmanova zatočeništva samo savjetovali ljude, ukazivali ljubav i pokazivali dobronamjernost, koji nisu ničim učestvovali u njegovu ubistvu, već su mu donijeli vodu i pokazali mu put smirivanja smutnje i zadovoljavanja naroda ubrojati u Osmanove ubice. Mislili su da se ubistvo Imama Husejna, mir s njim, može dovesti u vezu s tim. Nisu znali da ove laži, potvore i besmislice nemaju nikakva drugog učinka osim sramoćenja onih koji ih iznose.
Amr ibn Se‘id otišao je u džamiju u Medini, ispeo se na minber i obavijestio narod o pogibiji Imama Husejna. Međutim, kao što su žene i muškarci Ehli-bejta upotrebljavali svaku priliku da pošalju potvrdu i dokaz u ruke historije i da naspram svakog retka besmislica koje je neprijatelj iznosio napišu redak istine o onome što se zbilo, i tu je plemenita žena iz čiste i bezgrešne porodice dala odgovor na besmislice koje je iznosio upravitelj Medine i time ostavila u historiju ovaj emanet. Zabilježeno je da je u tom trenutku jedna od kćeri Akila ibn Ebi Taliba zajedno sa ženama Beni Hašima izišla iz kuće van, okrenula se licem prema Poslanikovu mezaru, bacila se po njemu i jecajući rekla:
Šta da kažete kada vam Vjerovjesnik kaže:
Šta ste učinili, a vi ste posljednji od ummeta sviju,
s moga potomstva i moje porodice poslije moga odlaska?
Među njima su oni koji su u ropstvu i oni koji su obliveni krvlju.[2]
Kćerka Akila ibn Ebi Taliba sažela je događaje Ašure u ovim dvaama stihovima tuge i poslala ih u historiju. Ona u njima kaže da će Dan obračuna stići. Plemeniti djed ovog Husejna ibn Alija kojeg ste ubili i jedni drugima saopćavali vijest o njegovu šehadetu kao radosnu vijest, suočit će se s vama i pitat će vas šta ste ovo uradili, vi koji ste bili posljednji ummet? Kako ste se ovo poslije mene odnosili prema mojim potomcima i mojoj porodici? Poubijali ste muškarce i uvaljali ih u krv, a zarobili ste žene i djecu!
[1] Ovi su stihovi od Amra ibn Ma'dikeriba Zubejdija. Znači da su žene Beni Zijadove vriskale i jaukale kao što su naše žene jaukale u bici Ernab. Ernab je, ustvari, bio rat između Beni Zubejda i Beni Zijada. U tom ratu Beni Zijad ibn Haris ibn Ke'b bili su poraženi od plemena Abdul-Medan.
[2]Ravzetul-vaizin, sv. 1, str. 193.
