Šehadet hazreti Ebu-l-Fadla

Šehadet hazreti Ebu-l-Fadla

Hazreti Ebu-l-Fadl, s.a., na dan Ašure je više puta dolazio kod Husejna ibn Alija tražeći dopuštenje da ode u bitku. Međutim, zbog njegove hrabrosti i zato što je bio nosilac bajraka vojske Istine, imam Husejn mu nije dopuštao i svaki put kad bi dolazio, on bi ga smirio i govorio:

“Ti si moj bajraktar. Tvoj šehadet će biti dokaz poraza Božije i pobjede šejtanove vojske.”

Tek kada su svi Imamovi prijatelji postali šehidi i nakon njegovog upornog istrajavanja, Imam mu je dopustio da ode. Hazreti Ebu-l-Fadl, jako žedan, stigao je do vode, ali kada je stao pred redove neprijatelja, oni su mu odsjekli ruke i on je u takvom stanju govorio epske stihove, koji su pokazatelji njegove vjere, ideala i cilja.

U knjizi Ibsaru-l-ajn je zabilježeno: Kada je Abbas ibn Ali, nakon što je više puta tražio dopuštenje da ide, konačno dobio odobrenje, rekao je:

“Doista su se moja prsa stijesnila i sit sam života.” Imam Husejn mu je rekao: “Sada, kad si odlučio da ideš u borbu, prvo nam obezbijedi malo vode.”

Abbas je krenuo i razbijajući redove neprijatelja zagazio u Eufrat. Kada je napunio mješinu vodom, krenuo je da se napije i prinio šaku punu vode usnama, ali je nije popio, već prosuo, govoreći ove stihove:

 يَا نَفسُ، مِن بَعدِ الحُسَينِ هُونِي     وَ بَعدَهُ لَا كُنتِ أَنْ تَكُونِي

 هَذَا الحُسَينُ وَارِدُ المَنُونِ     وَ تَشْرَبِينَ بَارِدَ المَعِينِ

 تَاللّهِ، مَا هَذَا فِعَالُ دِينِي

“O, moja jadna dušo, kako te nije sram?
Umjesto vodu, život, Husejnu ja da dam,

ti tjeraš mene, grješnog, da pijem je ja sam.

Dok on na bojnom polju usamljen progonjen biva,

ubijaju ga nevjernici, ti želiš biti živa?

Tako mi Boga, nećeš vjeri mi biti kriva.”

Kada je krenuo prema šatorima napunivši mješine vodom, našao se pred bujicom neprijateljskih vojnika. Tada je recitovao:

لَا أَرْهَبُ‏ المَوتَ‏ إِذَا المَوتُ زَقَا     حَتَّى أُوَارِي فِي المَصَالِيتِ لَقَى

 نَفْسِي لِسِبْطِ المصْطَفَى الطُّهْرِ وَقَا     إِنِّي أَنَا العَبَّاسُ أَغْدُو بِالسَّقَا

 وَ لَا أَخَافُ الشَّرَّ يَومَ المُلْتَقَى

“Ja se ne plašim smrti kad začujem njen glas.

Tražim na bojnom polju i među sabljama spas.

Duša mi žrtva za unuka Poslanikova – ja sam Abbas,

napojit ću sve u šatoru, ne bojim se smrti danas.”

Ushićen i uz veliku volju nastojao je da odnese vodu do šatora. Vojnik, koji se zvao Zejd ibn Rukad, dočekao ga je iza palminog stabla, iznenada ga napao i odsjekao mu desnu ruku. Izgubivši jednu ruku Abbas ibn Ali je stihovima dokazao svoju upornost i cilj:

وَ اللهِ، إِنْ قَطَعْتُمُ يَمِينِي     إِنِّي أُحَامِي أَبَداً عَنْ دِينِي‏

 وَ عَن إِمَامٍ صَادِقِ اليَقِينِ‏     نَجْلِ النَّبِيِّ الطَّاهِرِ الأَمِينِ

“Tako mi Allaha, i ruku mi možete odsjeći,

ali ja sa bojnog polja nikada neću pobjeći,

nego ću i umrijeti svoju vjeru braneći,

i branit ću Imama, slavnoga potomka

čistog vjerovjesnika Božijeg povjerenika,

u čistoj vjeri iskrenog vjernika.”

On nije obraćao pažnju na gubitak ruke i nastavio je svoj put kada ga je drugi vojnik, Hakim ibn Tufejl, podmuklo i gnusno kao i Zejd ibn Rukad, iznenadio i odsjekao mu lijevu ruku. Zatim su strijele poput kiše sa svih strana počele padati na njega. Jedna je pogodila mješinu, a druga njegova prsa i tada je zastao. Jedan neprijateljski vojnik mu se približio i jakim udarcem slomio mu lubanju. Kada je pao na zemlju, povikao je: “Neka ti je od mene selam, Ebu Abdullah!” Imam Husejn je čuvši glas svog brata požurio do njegovog tijela i ožalošćen se obratio Kufljanima ovim stihovima:

 تَعَدَّيتُمُ، يَا شَرَّ قَومٍ، بِبَغْيِكُمُ‏     وَ خَالَفْتُمُ دِينَ النَّبِيِّ مُحَمَّداً

 أَ مَا كَانَ خَيرُ الرُّسُلِ أَوصَاكُمْ بِنَا     أَ مَا نَحنُ مِن نَجْلِ النَّبِيِّ المُسَدَّدَا

 أَ مَا كَانَتِ الزَّهْرَاءُ أُمِّي وَ وَالِدِي‏     عَلِيٌّ أَخَا خَيرِ الأَنَامِ مُسَدَّدًا

 لُعِنْتُمْ وَ أُخْزِيتُمْ بِمَا قَد جَنَيتُمُ‏     فَسَوفَ تُلاقُوا حَرَّ نَارٍ تَوَقَّدَا

“O, najgori među narodima, nepravedno

prešli ste sve granice i bezobzirno

suprotstavili se Vjerovjesniku u pogledu nas –

sa koje strane očekujete spas?

Zar nas nije odabrao najbolji među najboljima,

kod Allaha odabrani među odabranima?

Zar majka mi nije Zehra, a otac Ali,

brat najboljeg Allahovog roba koji ga i sam hvali?

Prokleti bili i osramoćeni onim što ste zaradili!

Vrelina pripremljene vam vatre već vas pali.”[1]

Bezgriješni Imami o hazreti Ebu-l-Fadlu

Nakon navođenja i objašnjenja govora Husejna ibn Alija u vezi s njegovim bratom, hazreti Ebu-l-Fadlom, prikladno je da u pogledu njegove ličnosti dodamo i određene predaje od bezgriješnih imama i vođa upute, kako bismo se više upoznali s tom ličnošću i shvatili da njegova hrabrost i junaštvo nisu bili poput hrabrosti i junaštva drugih ljudi, jer su njegovi imali duhovni vid i poticali iz njegove duhovne ličnosti.

Visoka spoznaja Boga u doba djetinjstva

Uloga roditelja i porodični odgoj imaju važnu ulogu u nastajanju i formiranju čovjekove ličnosti. Hazreti Ebu-l-Fadl, s.a., je odrastao u časnoj porodici. Odgajanje pod skutima majke kao što je Ummu-l-Benin, stjecanje moralnih principa i duhovnih osobina od oca kao što je Zapovjednik vjernih i provođenje djetinjstva pored braće kao što su imami Hasan i Husejn i sestara kao što su Zejneb i Umm Kulsum, urodi plodom kao što je Ebu-l-Fazl.

Razmatranje njegovog djetinjstva, uz cijenjenje i uvažavanje njegove ličnosti koje su mu davale vođe upute, pokazuju da njegove vrline, pohvalne osobine, znanje, bogobojaznost, ibadet, visok nivo predanosti Allahu, hrabrost i požrtvovanost nisu mogli biti stečeni zahvaljujući okolnostima, već su dio ovih vrlina po prirodi i nasljedstvo plemenitog oca.

Da bismo to objasnili, navodimo predaju koja je zabilježena u Mustederku-l-vesail i Mektelu-l-Husejn: Hazreti Ebu-l-Fadl je u djetinjstvu sjeo pored svog oca, Zapovjednika vjernih. Otac je gledajući ga htio dječijim jezikom razgovarati s njim pa je rekao: “Sine moj, reci: ‘Jedan.’” Kada je Ebu-l-Fadl rekao, otac mu je rekao da kaže “dva”, na što je sin rekao: “Oče, stidim se da kažem ‘dva’ jezikom kojim sam već rekao ‘Jedan’.” Čuvši takve riječi od svog dragog sina, Zapovjednik vjernih ga je zagrlio i poljubio. Budući da jednoća ne dostoji nikom do Stvoritelju nebesa i Zemlje i da je Ebu-l-Fadl jedna grančica iz velikog stabla porodice bezgrješnosti i plod časnog drveta vilajeta, ne bi trebalo da na njegov jezik dođe riječ od koje je Svevišnji Allah Čist i Uzvišen. Ovako njegovo razmišljanje dok je bio dječak, a koje je nedokučivo i većini odraslih, svjedoči činjenicu da njegova spoznaja Boga nije bila stečena, već svojina koju je nasljedstvom primio od oca koji je rekao: “I da se sklone svi zastori, moje uvjerenje se neće uvećati.”

Imam Sadik, s.a., o hazreti Ebu-l-Fadlu

“Naš amidža Abbas je bio oštrouman, imao je čvrst i postojan iman. Pored svog brata Husejna se borio i na najbolji način izašao iz iskušenja pa sa šehadetom preselio na Drugi svijet.” Također je u zijaretu kojem je podučio Ebu Hamzu es-Sumalija[2] upotrijebio lijepe izraze i opise s visokim sadržajima o hazreti Ebu-l-Fazlu, koji su pokazatelji njegove potpune vjernosti, veličine duše i požrtvovanosti na putu ostvarivanja ciljeva vjerovjesnika i ideala bogougodnika:

 وَ أَشْهَدُ أَنَّكَ قَدْ بَالَغْتَ‏ فِي‏ النَّصِيحَةِ وَ أَعْطَيْتَ غَايَةَ الْمَجْهُودِ، فَبَعَثَكَ اللَّهُ فِي الشُّهَدَاءِ وَ جَعَلَ رُوحَكَ مَعَ أَرْوَاحِ الشُّهَدَاءِ وَ أَعْطَاكَ مِنْ جِنَانِهِ أَفْسَحَهَا مَنْزِلًا، وَ أَفْضَلَهَا غُرَفاً وَ رَفَعَ ذِكْرَكَ فِي عِلِّيِّينَ وَ حَشَرَكَ مَعَ‏ النَّبِيِّينَ وَ الصِّدِّيقِينَ وَ الشُّهَداءِ وَ الصَّالِحِينَ وَ حَسُنَ أُولئِكَ رَفِيقاً، أَشْهَدُ أَنَّكَ لَمْ تَهِنْ وَ لَمْ تَنْكُلْ وَ أَنَّكَ مَضَيْتَ عَلَى بَصِيرَةٍ مِنْ أَمْرِكَ، مُقْتَدِياً بِالصَّالِحِينَ وَ مُتَّبِعاً لِلنَّبِيِّين‏

 “…i svjedočim da si se ti najviše zalagao u davanju savjeta i da si uložio sav svoj trud. Svjedočim da nisi oslabio, niti si se uplašio i da si potpuno svjestan i upućen išao svojim putem ugledajući se na dobre Božije robove i slijedeći Božije vjerovjesnike.”[3]

Imam Sedždžad o hazreti Ebu-l-Fadlu

Ebu Hamza es-Sumali kaže: “Jednom kada je Ali ibn Husejn ugledao Ubejdullaha, sina Abbasa ibn Alija, suze su mu krenule niz lice. Tada je rekao: ‘Bitka na Uhudu i bitka na Muti su bile jedni od najtežih dana u životu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jer su u bici na Uhudu njegov amidža Hamza, a u bici Muta njegov amidžić Džafer ibn Ebi Talib postali šehidi.

Međutim, dan Husejnove Ašure je bio teži, jer je tog dana Husejna ibn Alija opkolilo trideset hiljada ljudi koji su sebe smatrali muslimanima i prolijevanjem krvi sina svoga Poslanika oni su tražili bliskost s Allahom. Koliko god ih je Husejn savjetovao i upućivao, to nije imalo nikakvog uticaja i nepravedno su ga ubili.’

Onda je imam Sedždžad govorio od svom amidži Ebu-l-Fadlu:

‘Neka se Allah smiluje mom amidži Abbasu, koji je taj dan od velikog iskušenja na najljepši način izašao i svoj život žrtvovao. Dok je bio živ, odsjekli su mu obje ruke i Svevišnji Allah mu je umjesto ruku podario dva krila pomoću kojih je letio poput Džafera Tajjara s melecima u Džennetu.’ Onda je imam Sedždžad dodao: ‘Abbas kod Svevišnjeg Allaha ima takav položaj da će mu se na Sudnjem danu svi šehidi diviti i poželjeti takav položaj.’”[4]

Husejn ibn Ali o hazreti Ebu-l-Fadlu

Obratimo li pažnju na govor imama Husejna o svome bratu Ebu-l-Fadlu i razmislimo o rečenici koju je izrekao o njemu, veličina njegove ličnosti će nam biti jasnija. Kada je neprijatelj krenuo prema šatorima, poslijepodne devetog dana muharrema, Husejn ibn Ali se obratio svom bratu:

“Uzjaši, neka mi je duša žrtva za tebe, moj brate! Idi do njih i upitaj ih za razlog njihovog pokreta.”

Razmišljajući o značenju ove rečenice, čovjek ostaje zapanjen, njegove misli su nemoćne da shvate koji je to položaj za kojeg bezgriješni Imam žrtvuje svoj život, kakva je to duhovnost i mjesto koju odlikuje ordenom “Neka ti je moja duša žrtva” čovjek za kojeg kažemo: “Posredstvom vas Svevišnji Allah je započeo i posredstvom vas će završiti.”

Zato je bolje da tumačenje i objašnjenje njihovih govora prepustimo njima samima, jer su sami govorili: “Doista, naš govor je težak i otežavan.”

Napomena

Potrebno je napomenuti i da su na dan Ašure, pored imama Husejna i njegovog brata hazreti Ebu-l-Fadla, još četverica sinova Zapovjednika vjernih, imama Alija, postali šehidi: Abdullah ibn Ali, koji je u vrijeme šehadeta imao 25 godina i bio devet godina mlađi od Ebu-l-Fadla, Osman ibn Ali, koji je imao 23 godine, te Džafer ibn Ali, koji je imao 21 godinu. Majka ove trojice i Ebu-l-Fadla je bila Fatima Ummu-l-Benin, a majka Muhammeda ibn Alija je bila Lejla, kćerka Mes'uda ibn Halida, za koga se ne zna koliko godina je imao kada je postao šehid.

U zijaretu Nahije Mukaddese se spominju ova četiri šehida, kao i imena njihovih ubica, koji se proklinju.

 

---

[1] El-Menakib, sv. 4, str. 108; Jenabiu-l-mevedde, str. 340.

[2] Ebu Hamza je eminentna islamska ličnost, jedan od bliskih drugova imama Sedždžada, imama Bakira i imama Sadika. Prenosi se od imama Sadika, a.s., da je rekao: “Ebu Hamza je u svoje vrijeme bio poput Selmana u svoje vrijeme.”

[3] Kamilu-z-zijarat, str. 257.

[4] Tenkihu-l-mekal; Sefinetu-l-bihar i El-Hisal.