Povratak zarobljenika u Medinu
Događaji su tekli svojim tokom sve dok nije stigla 61. godina po Hidžri. Poslije otprilike šest mjeseci zabrinutosti Beni Hašima i muslimana Medine, gradom je odjeknula vijest o šehadetu Imama Husejna i njegovih odanih ashaba. Ponovio se dan kakav je bio i dan preseljenja Božijeg poslanika, s.a.v.a. Šejh Mufid i Taberi bilježe daje, nakon što je Ubejdullah ibn Zijad ubio Imama Husejna i nakon što su mu donijeli Imamovu glavu, pozvao Abdul-Melika ibn Ebil-Harisa Sulemija i rekao mu:
“Kreni prema Medini i idi do Amra ibn Se‘ida ibn ‘Asa, upravnika Medine, i saopći mu muštuluk da je ubijen Husejn ibn Ali.”
Zaista je zapanjujuća činjenica da su 50 godina poslije Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja i za tako kratko vrijeme muslimani otišli toliko daleko od prepoznavanja istine da se vijest o pogibiji njegovih potomaka i njemu dragih osoba donosi upravitelju Medine kao jedna lijepa vijest i kao veliki muštuluk. To je ista ona Medina u koju se iselio Božiji poslanik i u kojoj je ukopan. Abdul-Melik ibn Ebil-Haris stidio se donijeti ovaj muštuluk u Medinu, grad u kojem su živjeli Beni Hašimije i rođaci Imama Husejna, te je ušao izvinjavajući se. Sam je želio da ga Ubejdullah oslobodi te obaveze. Međutim, Ibn Zijad, koji je u ruci imao bič moći i koji se nakon ubistva Imama Husejna više nego prije osmjelio u strogoći, zaprijetio je Abdul-Meliku i rekao mu da ovu radosnu vijest mora dostaviti upravitelju Medine te da ta vijest ne smije prije njega doći u Medinu. Dao mu je izvjesnu sumu novca i naglasio da ne treba iznositi nikakve izgovore. Naredio mu je da krene što prije i ukoliko mu kamila bude zastala, treba uzeti drugu, a staru ostaviti.
Ibn Zijad još uvijek nije mogao shvatiti da su ta zalaganja i insistiranja na njegovu štetu. Sve što bolje i jasnije priča o šehadetu Imama Husejna dopre do ušiju muslimana, zabilježi se u historiji islama i kako se žive potvrde o tom događaju budu nizale na stranicama historije jedna za drugom, više će osramotiti njega i Jezida. Tim putem neće bit nanesena šteta Imamu Husejnu, mir s njim. Imamova šteta – ako je ispravno tako reći – ogleda se u tome da priča o njegovu šehadetu ostane prikrivena, da se moralna iskvarenost i izopačenost njegova neprijatelja ne pokaže u historiji i da muslimani njegova vremena kao i oni koji će doći poslije ne budu mogli shvatiti zbilju onoga što se desilo. Ibn Zijad bio je od onih ljudi koji je sam sebi kopao grob. Istrajavao je u svojoj bezizlaznoj situaciji. Na različita mjesta slao je potvrde za svoju osramoćenost:
Oni žele obmanuti Allaha i one koji vjeruju! Ali, oni samo sebe obmanjuju, a to i ne osjećaju![1]
Takvi ljudi misle da mogu prevariti Boga i putem prevare dovesti vjernike u bezizlaznu sitaciju, a ustvari ne varaju nikoga osim sebe. Oni ne shvataju činjenicu da se šteta koja biva nanesena prevarom vraća njima samima. Sve što više istrajavaju u ovim nepoželjnim djelima i što se poslije više ponose i diče njima, sve više daju dokaza i potvrda u ruke svojih neprijatelja i više zatvaraju sebi put bijega od suda historije.
[1]Al-Baqare (2), 9.
