Poslanikove naredbe o čuvanju sunneta

Poslanikove naredbe o čuvanju sunneta

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: „Neka Allah poživi čovjeka koji čuje naš govor, pa ga sačuva kako bi ga dostavio Često se desi da prenosilac znanja sam ne shvata to znanje i često prenosilac znanja prenosi nekom ko bolje shvata od njega.“[1]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je u nekim govorima, ukazujući na mnoge propise – obaveze, zabrane i objašnjenja – ponavljao više puta: „Neka prisutni prenesu odsutnima“, kao što to vidimo u govoru na Oprosnom hadžu i u govoru Gadira – kod vode Humm.

Postoji još mnogo hadisa koji govore o značaju sunneta, o neophodnosti njegovog očuvanja, što je neminovno u vezi s drugim izvorom zakonodavstva, čiji je prvi zadatak objašnjenje i podrobno izlaganje prvog izvora, Kur'ana, te primjena njegovih propisa i učenja u stvarnom životu, a to je nešto što se ne može prepustiti nijednom izvoru osim samoga Poslanika, s.a.v.a., i njegovog sunneta. Upravo je zato očuvanje sunneta uvjet za čuvanje cijele vjere.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., ojačao je sunnet tako što je zapovjedio nužnost njegove zaštite od bilo kakvih primjesa koje bi se dodale u govor ili djela. Zato je rekao:

• „Zbilja, laž o meni nije kao laž o drugima. Ko slaže o meni, za njega će biti izgrađena kuća od vatre.“[2]
• „Ko slaže o meni, nek se spremi za boravak u Vatri.“[3]
• „Ko uvede u ovu našu vjeru nešto novo što nije od nje, on poriče vjeru.“[4]
• „Svaka novina u vjeru je bid'e (novotarija), svako bid'e je zabluda, a svaka zabluda završava u Vatri.“[5]

Jedini zaključak

Sagledavanjem navedenih premisa, bilo kako i iz bilo kojeg ugla, dolazimo do zaključka da je zapisivanje sunneta još za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bila uobičajena praksa, koju su praktikovali oni ashabi koji su za to bili sposobni, i da to nije samo pretpostavka.

Postoji li nešto stvarno što može potvrditi ovaj zaključak u vezi s tim periodom, čime bi se utvrdila činjenica koja pokazuje ispravnost našeg sagledavanja tih tačnih premisa? Ili je stvarnost suprotna tome, pa te ispravne premise ostaju kao teorija koja pluta, koja nema ustaljenosti?

Ovo je ono što ćemo u predstojećoj raspravi promatrati – gdje će se uplesti brojke, zagrliti dokazi i po potrebi se obratiti periodu Poslanikovog života – izvoru.

Podjela rasprave

Uzimajući u obzir zajedničke elemente i činioce razdvajanja koji dijele historijska razdoblja, Poslanikov, s.a.v.a., sunnet u periodu odabranom za razmatranje prošao je kroz dvije sasvim različite etape po načinu na koji se odnosilo prema njemu. Na osnovu ove metodološke različitosti i razdvojenosti, rasprava je podijeljena prema dvije etape: prva etapa je očitovana u periodu vladavine Ebu Bekra, Omera i Osmana koja je trajala četvrtinu stoljeća, neposredno nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.a., dok je druga etapa ograničena na pet godina, a to je period u kojem je Imam Ali, a.s., preuzeo hilafet i vjersko, društveno i političko vođstvo ummeta. Razmatranje svake etape odvijat će se kroz više rasprava koje će sveukupno ilustrirati potpunu sliku historije sunneta u toj etapi.

[1] Džami'u bejani-l-ilm, hadis broj 160.

[2] Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 3.

[3] Muttefekun alejh.

[4] Sunenu Ibn Madže, sv. 1, hadis broj 14.

[5] Muttefekun alejh.