Prednost odgoja nad naslijeđem
Prednost odgoja nad naslijeđem
Odgojni običaji i vježbe toliko su snažni da mogu zasjeniti i nadvladati cijeli sistem nasljednih osobina te stvoriti sasvim nove prilike. Imam Ali, a.s., je kazao:
العَادةُ طَبْعٌ ثانٍ.
“Navika je druga priroda.”[1]
Ljudska pluća po prirodi služe za disanje. Čovjek koji po prvi put povuče dim cigarete u dubinu pluća biva ošamućen, kašlje, povraća mu se, oči mu suze, prezire dim koji mu ozbiljno smeta – zato što pluća nisu namijenjena za dim. Međutim, usljed višestrukog ponavljanja uvlačenja duhanskog dima on postaje ovisan, pluća gube svoj prvotni prirodni karakter i ono što je donedavno bilo izvor neprijatnosti i odvratnosti sada im postaje slatko i prijatno. Pluća se preodgoje za miris dima te na osnovu toga poprime drugu prirodu, a gube svoju prvotnu. Upravo zbog ove neprirodne navike pluća počinju uživati u dimu i u tome nastavljaju.
Božiji poslanici, a.s., nisu došli s ciljem da urođene maloumnike učine genijalcima, jer su ovdje u pitanju urođene nepromjenjive osobine te je svaki rad na njima uzaludan. Poslanici žele svojim ispravnim odgojem pod vjerskim i praktičnim nadzorom djelovati na one ljudske osobine koje su promjenjive. Oni žele uputiti ljude u pravcu sreće i savršenstva.
Poslanici žele podržati osobe koje su ugledne u pogledu porodičnog korijena i koje nasljeđuju dobre osobine kako bi svoje potencijalne unutrašnje vrednote aktualizirali. Oni žele da ih upute na Pravi put, da njihovo vrijedno genetsko naslijeđe ne bude izgubljeno usljed eventualnog lošeg odgoja te da zbog druženja sa ljudima sklonim poroku, pijančenju i grijehu ne bi postali prljavi i nečisti.
Poslanici žele ispravnim odgojem postepeno ugasiti neispravne potencijale i loše sklonosti djece koja su došla na svijet kod loših roditelja i koja su od njih genetski naslijedila sklonosti ka lošim i nepoćudnim osobinama, žele uz pomoć korisnih poučavanja i vježbi u njima oživjeti vrline i čistotu u obliku druge prirode i žele ih u konačnici dovesti do sreće i savršenstva. Ovaj postupak je i sa stanovišta vjere i sa stanovišta nauke moguć i ostvariv. Koliko je samo iskvarenih i zalutalih ljudi islam odgojem doveo do sreće i koliko je bezvrijednih i zabludjelih ljudi u ozračju vjerskog i moralnog nadzora izašlo na Pravi put!
Svaki čovjek ima dva izvorišta – jedno je embrionalna struktura iz koje je došao na svijet, a drugo kakvoća razvoja i odgoja. Nasljedne osobine se učvršćuju u embrionu kao sklonosti i potencijal novog bića te se na osnovu uvjeta u kojima se razvijaju embrion, fetus, novorođenče i odrasla osoba ti činioci ostvaruju ili se zaustavljaju. Prema tome, izvorište individualnosti svake ličnosti povezano je sa nasljednim činiocima i činiocima razvoja i odgoja. Međutim, ne postoji nikakvo precizno mjerilo putem kojeg bi se odredili procentualni udjeli ove dvije vrste činilaca u građi našeg bića. Mi čak ne znamo da li je udio odgojnih osobina važniji i da li preovladava. Zaključak iskustava i eksperimenata koje posjedujemo ukazuje da su udjeli naslijeđa i odgoja različiti s obzirom na različitost osoba. Najćešće ne možemo tačno odrediti pojedinačni udio svakog od ovih činilaca.[2]
Naučnici smatraju da odgojni činilac ima izuzetnu ulogu i da može odlike lošeg naslijeđa zaustaviti, a pojedince sa lošim naslijeđem usmjeriti ka putu sreće i uspjeha. Međutim, moguće je da u nekim slučajevima odgoj ne donese pozitivne učinke i da ne poluči korisne plodove, a to se već tiče raznolikosti osobina različitih ljudi. Jasno je da se prema svim ljudima treba ophoditi kao prema potencijalno sposobnim i svima treba dati priliku da budu lijepo odgojeni, tako da se kod osoba koje u svojoj nutrini posjeduju dobre potencijale i nadarenosti ti potencijali pretoče u aktualitet i da se oni koji posjeduju takve potencijale učine dobrim i valjanim osobama.
Iako suštinu nasljednih pretpostavki ne možemo dobro spoznati, treba ih smatrati pogodnim i prirediti najpovoljnije odgojne uvjete za svaku osobu, tako da ona bude u prilici da iskaže sve svoje skrivene osobine i potencijale, pa ako u pepelu bude skrivena neka iskra, da se u obliku plamena uzdigne.[3]
Islam je na temelju ovoga uspostavio svoje vjersko učenje i svete odgojne upute s ciljem spasenja svih ljudi i njihova uvođenja u okrilje sreće. Islam sve ljude, iz svih slojeva, poziva u vjeru i čistotu. Zato islam svakoga – bez obzira kakvo porodično naslijeđe i osobine nosio u svojim genima – smatra odgojivim i praktično ga podvrgava poduci da obožava Boga, poukama o moralnim vrlinama i praktičnim čistim metodama, s nadom da će mu ova sveta Božija podučavanja i odgoj podariti život dostojan čovjeka, te ako u njegovoj nutrini postoje sveti potencijali, da će biti pretočeni u aktualitet.
