Potreba djeteta za igrom

Potreba djeteta za igrom

Jedna od sklonosti koje je Uzvišeni usadio u dječiju ličnost jeste i sklonost ka igri. Dijete je po urođenoj prirodi sklono igri. Nekada trči i skače, nekada se zabavlja sa svojim igračkama, uživajući u njihovom premještanju. Sve ove stvari koje, na prvi pogled, izgledaju kao beskorisne, ustvari izgrađuju dječiju dušu i tijelo. Igra jača mišiće djeteta i učvršćuje njegove kosti. Igra, usto, pokreće inovativnost i stvaralaštvo djeteta te otkriva njegove unutrašnje sposobnosti i talente. Dio dječijeg života zauzima igra, što je naročito potcrtano i u islamskim predajama:

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Dijete se igra sedam godina, sedam godina uči pisati i čitati, a potom halal i haram izučava još sedam godina.”[1]

Od njega se također prenosi: “Pusti svoje dijete da se igra sedam godina!”[2]

Jedna od koristi dječije igre je sticanje samostalnosti i oživljavanje istraživačkog osjećaja. Kada dijete kopa rupe u pijesku i počne graditi te napravi sobu, tada ono poput građevinskog inžinjera uključi sve svoje umne potencijale i uživa u svojim uspjesima. Ako u sredini “posla” naiđe na prepreku pa se rupa zatrpa ili se poruši soba, ono se da u razmišljanje o drugom mogućem rješenju, što sve pomaže njegov umni razvoj i jačanje ličnosti. Ako ga roditelji zbog ovoga ismiju i nazovu glupanom, a njegova djela glupim, nanijeli su mu veliku uvredu i zadali su najveći udarac njegovoj duhovnoj ličnosti.

Ukoliko djeca žele za svoj posao načiniti vlastiti program, nikada ih u tome ne ometajte, jer je provođenje planiranog i određenog programa, bez ikakvog sprečavanja i onemogućavanja, izuzetno važno za izgradnju njihove ličnosti.

Odrasli, dok obavljaju svoje dnevne poslove, nisu skloni da poštuju tačno utvrđen raspored, dok djeca, obrnuto, upravo žele da rade po određenom planu. Sada se postavlja pitanje: Da li ih mi puštamo da slobodno provode svoj program? Nikada! Ako već uveliko uživaju u svojoj igri, mi ih prekidamo da bi sa nama krenuli u šetnju. Ako kanticu pune pijeskom ili upravo oblače haljinicu svojoj lutki, mi ih prekidamo i dovodimo da poselame upravo pristigle goste.

Ovakvi postupci dovode dijete do razmišljanja i uvjerenja da ono posjeduje jednu posebnu poniženost i kompleks koji čini da ono bude niže od ostalih. Naravno, dijete pritom zaključuje da su svi njegovi poslovi i djelatnosti besmisleni i da je i ono tek jedno bezvrijedno i nesposobno stvorenje koje ništa ne vrijedi. Kako ćemo, u tom slučaju, djetetu objasniti odgovornost i samopouzdanje, koji su neophodni za njegov uspjeh u svakodnevnom životu!?[3]

Uvijek imajte na umu govor časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Poštujte svoju djecu i nemojte ih ismijavati ni ponižavati.”

I ne zaboravite da je rekao: “Ne nazivajte dijete glupim, neznalicom ni maloumnikom!”

[1] Kafi, sv. 6., str. 46-47.

[2] Isto.

[3] Ma ve farzandane ma, str. 56.