Psihičko usavršavanje djeteta

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Psihičko usavršavanje djeteta 

Životni program i etičke metode cijelog života svih žena i muškaraca društva podrazumijevaju skup odgojnih navika stečenih roditeljskim odgojem u porodičnoj atmosferi i odgojnih manira stečenih od učitelja u školskom okruženju. Sve dobro i loše čemu su ih oni u toku odgojnog procesa u djetinjstvu podučili, u zrelim godinama se očituje i pokazuje na djelu. Drugim riječima, svako duhovno i moralno stanje te kvalitet ponašanja i govora ljudi, u svakom vremenu, plod je odgojnog sjemena koje je u doba djetinjstva usađeno u njihovu svijest. Dobro i loše, čistotu i nečistotu, sutrašnju odvažnost i slabost naroda treba tražiti u metodama odgoja današnje djece.

Ličnost, nezavisnost volje, samopouzdanje, kao i niskost, bezličnost i nestabilnost, svojstva su čija se osnova gradi u okrilju oca i naručju majke. Roditelji koji žele odgojiti moralno i karakterno dijete trebaju na njega paziti u djetinjstvu i od najranijeg doba ove poželjne osobine oživjeti u svojoj djeci. Od djeteta koje je u roditeljskom domu ponižavano i odgojeno kao jadno i slabo, djeteta prema kojem se roditelji nisu odnosili kao prema čovjeku i nisu ga smatrali vrijednim članom porodice, ne može se očekivati da, kada poraste, bude samostalno i karakterno. Ono sebe ne smatra dostojnom osobom i vrijednom ličnošću. Ono je nesretno biće jer je od početka izgrađeno kao slabo i jadno te teško u sebi može promijeniti ova neprimjerena svojstva.

Pravilan odgoj i razvoj pozitivnih osobina kod djeteta jedino su izvodljivi u okrilju ispravnog naučnog i praktičnog programa. Roditelji trebaju dijete dobro naučiti, trebaju ga u stopu pratiti i praktično provoditi taj program. Porodice koje budu nezainteresovane za usvajanje obaveza u pogledu odgoja svoje djece ili ne budu u praksi izvršavale svoje obaveze, neće ostvariti dobar odgojni rezultat.

Duševni razvoj djeteta nije slučajan proces, već se odvija na osnovu određenih pravila i zato ne trebamo olahko uzimati zaostajanje nekog od njegovih psihičkih aspekata, već moramo psihološke i duševne slabosti smatrati bolešću, poput bilo koje bolesti, i staviti ih pod poseban nadzor. Upravo u prvim danima života dijete se podučava kako da se koristi nervnim sistemom i osjetilnim aparatom. Dojenče nije ništa do skup reakcija. Ono postepeno, malo-pomalo, prohodava, govori, shvata, skakuće i ostvaruje vidnu i čujnu spoznaju – i tek tada možemo kazati da je dijete stvarno došlo na svijet. Mnogo je roditelja koji se, nakon što dijete prohoda, progovori, više ne prlja ruke i ima dobar vid, zadovoljavaju ovim te ga prepuštaju slučajnostima. Ukratko, može se reći da im je dijete poput navijenog sata koji radi i čuje se da otkucava tik-tak, ali nigdje nema ploče ni kazaljki.[1]

Jedna od odgojnih dužnosti roditelja prema djeci jeste izgradnja ličnosti i samopouzdanja. Za stvaranje ovog mentalnog stanja postoji sistematiziran program djelovanja, koji, ako se precizno provede, donosi poželjne učinke i karakterno dijete. S druge strane, neispravnom metodologijom može se doći samo do nestabilnog i obezličenog djeteta.

 

[1] Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 65.

  • 12 Aprila, 2019