Činjenje djeteta sretnim

Činjenje djeteta sretnim 

Igranje roditelja sa djetetom je poput kupovine nove odjeće, lijepih cipela i igračaka koje dijete čine sretnim i zadovoljnim. Učiniti dijete sretnim smatra se svojevrsnim ibadetom u islamu.

 

Ibn Abbas prenosi od Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Onaj ko svoju kćerkicu obraduje, poput je čovjeka koji je oslobodio roba Ismailovog potomka. Onaj ko učini sretnim svog sinčića i njegove oči učini radosnim, poput je onoga čije su oči zasuzile u strahu od Uzvišenog Allaha.”[1]

Čovjek po imenu Ja‘la Ameri izašao je iz društva Božijeg poslanika da bi učestvovao na jednom prijemu na koji je pozvan. Ispred kuće ugledao je Husejna, a.s., kako se igra sa djecom. Ne prođe mnogo a pojavi se Poslanik, s.a.v.a, u pratnji svojih ashaba. Kada je ugledao Husejna, a.s., Poslanik je raširio svoje ruke i, odvajajući se od ashaba, krenuo prema njemu da ga uzme. Dijete je smiješeći se bježalo tamo-amo, a Poslanik ga je pratio također se smiješeći. Najednom ga je uhvatio, stavljajući jednu svoju ruku ispod njegove brade, a drugu iza njegova vrata, a potom ga je poljubio.[2]

Prvak islama u prisustvu ljudi ovako postupa sa svojim djetetom da bi – pored ispunjavanja obaveze odgoja djece – ljude više podstakao na razveseljavanje djece i igru sa njima. Radnje koje djeca izvode u toku igre i riječi koje pri tome izgovaraju su pokazatelji njihovog razmišljanja i istovremeno su pokazatelji razvijenosti njihove psihološke ličnosti. Odrasli mogu u toku igre sa djecom proniknuti u razinu oštroumnosti i stepen duhovnih svojstava djece.

Nekada se odrasli igra sa djetetom igre nosanja na ramenima te se, dječijim rječnikom, igraju “jahalice”. Naravno, odrasli čovjek se ne penje djetetu na ramena, a cilj je igra i zabavljanje djeteta.

Ebu Rafi je sa Imamom Hasanom, a.s., dok je ovaj bio dijete, započeo jednu ovakvu igru. Kada je došao red da Ebu Rafi sjedne na ramena, hazreti Hasan mu reče: “Čudi me da želiš da sjedneš na ramena onome koga je sam Poslanik posađivao na svoja pleća.” Kada je došao red da Imam Hasan sjedne na ramena, Ebu Rafi reče: “Upravo kao što ti meni nisi dao da ti sjednem na ramena, ne dam ni ja tebi da sjedneš na moja ramena.” Tada mu hazreti Hasan kaza: “A zar ne želiš da na tvoja pleća sjedne onaj kojeg je Poslanik nosao na svojim plećima?” Tada Ebu Rafi prihvati hazreti Hasana na svoja pleća.

Snaga duha i dostojanstvo ličnosti ovoga djeteta jasno se uočava iz njegovog govora i kvaliteta njegove argumentacije. Dijete koje je sam Poslanik, s.a.v.a., odgajao u svojim skutima i čiju je psihološku ličnost on oživio, vjeruje u svoju veličinu i nikada ne govori iz položaja poniženog i jadnog.

Iz svega rečenog može se zaključiti da su roditelji u vjerskom i naučnom pogledu obavezni da za poštivanje djece i razvoj njihove ličnosti koriste sve prilike koje im se pruže i da, također, izbjegavaju posredne ili neposredne postupke koji ponižavaju i vrijeđaju dijete. Jer, vrijeđanje djece u djetinjstvu dovodi do gubitka ličnosti i samostalnosti, kao i do stvaranja osjećaja niže vrijednosti u njima. Nekada ovo psihičko stanje ostaje do kraja života, a nekada čak i odvodi sa Pravog puta i praktično podstiče na činjenje nedoličnih djela.

[1] Mustedrek, sv. 2., str. 626.

[2] Isto, str. 517.