Vrijeđanje i ponižavanje djeteta
Vrijeđanje i ponižavanje djeteta
S velikim žaljenjem treba priznati da je veliki broj roditelja koji, suprotno poukama časnog Poslanika, ne poštuju svoju djecu, napadaju na njihovu ličnost, vrijeđaju ih na različite načine te zbog neznanja i nedoličnog ponašanja kod djece uzrokuju kompleks niže vrijednosti i čine ih slabim ličnostima. Kao primjer navest ću ono što sam vidio izbliza, a vjerujem da je i većina vas isto to vidjela:
1) Obično se pozivnice za kakve skupove šalju samo odraslima. Roditelji svoju djecu od 8 do 10 godina, koja su vrlo osjetljiva, bez poziva, kao maloljetnu djecu, povedu sa sobom. Na ovaj način se u djeci posredno stvara kompleks niže vrijednosti i posredno im se stavlja do znanja: Vi, djeco, niste vrijedni poziva! Primijetili ste, ako pametan domaćin uputi djetetu od deset godina posebnu pozivnicu, koliko pozitivan osjećaj na duh djeteta to ostavlja. To djetetu oblikuje ličnost, ono uzdignute glave i s osjećajem samostalnosti dolazi na taj skup.
2) Na sijelu, kada odrasli sjedaju za sofru, ispred svakog se nalazi čitav pribor za jelo. Više puta sam vidio kako djeca nemaju tanjir i kako s osjećajem poniženosti i poraza gledaju okolo dok im se otac ili neko od gostiju ne smiluje i ne isprazni tanjirić od salate i stavi pred njih. Ovo iskazivanje nepoštovanja djeteta i uvreda njegove ličnosti u pri-sustvu odraslih gostiju najveći je udarac njegovoj ličnosti i možda ono ovaj osjećaj poniženosti neće zaboraviti do kraja života.
3) Kada se porodica nađe u gostima i dođe vrijeme da se ide na spavanje, svim odraslim se odrede njihovi ležajevi, a dijete od deset godina se snebiva jer o njemu niko ne misli, kao da ga niko ne smatra čovjekom i niko mu ne dodjeljuje ležaj. Nakon svega, slomljenog duha i s osjećajem poniženosti ono liježe u očevu postelju ili postelju nekog od rodbine.
4) Otac u primaćoj sobi razgovara sa gostima. Desetogodišnje dijete ulazi u sobu i gosti iz poštovanja prema njemu ustaju. U ovim slučajevima potrebno je da otac ušuti te da dijete za poštovanje koje mu je ukazano zahvali gostima, a ako to nije učinilo, otac mu treba vrlo učtivo kazati da im se treba zahvaliti, a u isto vrijeme i sam treba zahvaliti. Mnogo puta sam vidio da, čim gosti ustanu iz poštovanja prema djetetu, otac se – kao da se dogodilo nešto loše – izvinjava i gostima govori: “Ne ustajte, samo vi sjedite!” Na ovaj način on je nanio najveću uvredu svome djetetu. Dijete osjeća da njegov otac želi gostima kazati: Moje dijete ne zavređuje poštovanje i pažnju. Ne obraćajte pažnju na njega i ne ustajte kada ulazi!
5) Mnogo puta vidimo da prilikom polaska na putovanje neki roditelji, da bi uštedjeli, djetetu ne kupuju kartu pod izgovorom da ono stoji u autobusu. Ono tako stoji tokom putovanja, a kada se umori, sjeda u krilo oca ili majke. Dijete tako stiče osjećaj da ne vrijedi, niti zaslužuje poštovanje da bi se za njega kupila karta i da bi poput ostalih putnika sjedilo. Ovo posebno pogađa dijete ako ono uoči da neki njegov vršnjak ima kartu i sjedi u autobusu. Tako roditelji, zbog uštede nekoliko marki, ovim nečasnim postupkom zadaju veliki udarac ličnosti svoga djeteta i praktično ga vrijeđaju.
Nekada dijete pred ovakvim nepoštivanjem i obezvređivanjem brzo pokazuje reakciju, prestane komunicirati, tone u tišinu i tugu te roni suze. A neka djeca nekakvom nepodopštinom ili ružnim postupkom uzvraćaju na ovo nepoštivanje njihove ličnosti. Učestalo ponavljanje ovih ponižavajućih činova u djetetovom nutarnjem biću proizvodi komplekse, srozava ga i uništava mu samopouzdanje. Ono će tako do kraja života ostati psihološki opterećeno i unesrećeno.
