Vanbračno dijete
Vanbračno dijete
Jedan od istaknutih primjera islamskog metoda odgoja osoba koje su naslijedile nepoželjne osobine jesu djeca rođena iz vanbračnog odnosa. Bez sumnje, djeca koja se rode kao plod vanbračnih odnosa nosioci su loših i nepoželjnih osobina, ali islam smatra da se i ovakva djeca mogu odgojiti i uputiti. Upravo zato ih islam poziva na usvajanje vjerskih i moralnih učenja kao i vjerskih metoda. Da je Prvak islama smatrao da su nesreća i zastranjenje konačna i nepromjenjiva sudbina ovakve djece, poput sudbine djece koja se rode maloumna i poremećena, nikada ih ne bi pozivao ka Bogu.
U islamu, kao i u svim drugim vjerama Božijih poslanika, za brak su uspostavljeni posebni zakoni i pravila u skladu s kojima se blud smatra nezakonitim i grješnim činom. Mnogo je naroda koji ne slijede nebeska poslanička naučavanja, ali su i oni za brak uspostavili pravila i propise, te se intimni odnos bez ovih zakonskih pravila smatra bludom i preljubom. Ukratko, bračna veza i intimni odnos supružnika u svijetu se smatraju ispravnim i zakonitim onda kada su usklađeni sa bračnim zakonodavstvom.
Dijete koje dođe na svijet iz zakonitog braka smatra se zakonitim djetetom, dok se vanbračna djeca smatraju nezakonitom. U statistici rođenih u nekim zemljama naznačava se broj vanbračne djece, a to samo po sebi govori da se u tim zemljama zakonita i vanbračna djeca razlikuju u očima ljudi.
U izvještaju koji je nedavno objavio ured za sociološka istraživanja u SAD-u stoji da je prošle godine broj vanbračne novorođenčadi iznosio 208.700 i ovaj broj u odnosu na broj od prije deset godina pokazuje porast od 47 %.
Spomenuti izvještaj dodaje još da značajan broj ove vanbračne novorođenčadi rode maloljetnice i djevojke koje su u 40 % slučajeva mlađe od 20 godina.[1]
Londonski Reuters – prema francuskoj novinskoj agenciji – prenosi da je Ž. A. Skot kao uposlenik i ljekar gradske bolnice u Londonu u izvještaju naveo da je prethodne godine svako deseto novorođenče u Londonu bilo vanbračno. Osim toga, doktor Skot ističe da su nezakonita rođenja u porastu i da je brojka od 33.838. vanbračne djece iz 1957. za godinu dana porasla na 53.434.[2]
Prema stanovištu prvaka islama, dijete rođeno iz nezakonitog odnosa je neuravnoteženo jer mu se u psihi vrzmaju nagoni za kršenje zakona i loš moral.
Imam Sadik, s.a., je u jednom govoru nabrojao odlike vanbračne djece:
إنَّهُ يَحِنُّ إلى الحرامِ و الإستخْفاف بِالدِّينِ و سُوءِ المَحْضَرِ
“Zaista ono posjeduje sklonost ka grijehu, olahko uzima vjerske zakone i druži se sa ljudima lošeg morala.”[3]
Moguće je da se neko sada zapita, znajući da ova djeca dolaze na svijet kao proizvod očevog i majčinog sjemena – a budući da se proizvodnja muških spermija i ženskih jajašaca odvija besprijekorno – kakva je razlika u tome da li je do njihovog spajanja došlo na zakonit ili nezakonit način?
Kakav ima uticaj izgovaranje riječi kojima se sklapa vjerski brak ili izdavanje vjenčanog lista na spoj muške i ženske jajne ćelije? I zašto bi vanbračna djeca morala zastraniti?
Upitali su Imam Sadika, a.s.: “Zašto je Uzvišeni zabranio bludne radnje?” Odgovorio je: “Zato što iz njih proizlazi društveni nered. Blud ruši sistem naslijeđa i dijete gubi imovinsku vezu sa ocem. Osim toga, blud prekida korijen porijekla i porodična osjećanja koje su osnova izgradnje društva. Žena bludnica ne zna iz čijeg sjemena je zanijela i čije dijete će donijeti na svijet. Tako rođeno dijete ne zna oca i ne zna ostale članove svoje porodice, niti zna sve svoje bliske rođake.”[4]
Desetine su moralnih, psiholoških, društvenih, odgojnih, porodičnih, materijalnih i emotivnih razloga zbog kojih su božanski zakonodavci, odnosno Božiji poslanici zabranili blud i nezakonite seksualne veze i okarakterisali ih grijehom. Ostali zakonodavci također su blud označili kao nezakonit, a usto ga smatraju ružnim i odvratnim.
Zanimljivo je da u civilizovanom svijetu blud predstavlja jedan problem, a rađanje djece iz bluda drugi. U islamu je, isto tako, vanbračni intimni odnos grijeh, a vanbračna trudnoća je drugi, zaseban i još veći grijeh.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
ما مِنْ ذَنْبٍ أعْظمَ عِنْدَ اللهِ، تباركَ و تعالى، بَعْدَ الشِّرْكِ مِنْ نُطْفَةِ حَرامٍ وضعها امْرُءٌ في رَحِمٍ لاتَحِلُّ لهُ
“Nakon širka nema većeg grijeha od haram sjemena koje čovjek ubaci u maternicu koja mu nije dozvoljena.”[5]
إِنَّ الدَّفْقَ في الحَرامِ إِثْمٌ و العَزْلُ أهْونُ لَهُ
“Bludničenje i ubacivanje sjemena u nezakonitu maternicu veliki je grijeh, dok je bludničenje i izbacivanje izvan maternice manji grijeh od prethodnog.”[6]
Imam Sadik, a.s., je kazao:
إِنَّ أشدَّ النَّاسِ عَذاباً يَومَ القِيامَةِ رَجُلاً أقَرَّ نُطْفَتهُ في رَحِمٍ يَحْرُمُ عليهِ
“Zaista će najtežom kaznom na Sudnjem danu biti kažnjen onaj čovjek koji ubaci sjeme u zabranjenu maternicu.”[7]
Ako muška i ženska osoba stupe u nezakonite intimne odnose i iz toga se ne rodi dijete, oni su time prekršili zakon o seksualnom odnosu, ali ako žena zanese, društvo će dobiti dijete koje će biti sklono kršenju zakona. Jasno je da je opasnost u ovom drugom slučaju mnogo veća od opasnosti iz prvog slučaja.
Da bismo objasnili stanja djece dobijene iz nezakonitih odnosa i razliku između njih i djece iz zakonitih brakova, razmatrat ćemo stanja duha žena koje stupaju u nezakonite intimne veze i uporedit ćemo ih sa stanjem duha žena koje stupaju u zakonite spolne veze. Da bi naši cijenjeni čitaoci bolje shvatili ovu problematiku, ovu raspravu svest ću samo na stanje duha i misli žena muslimanki.
Milioni žena i djevojaka u muslimanskim zemljama žive međusobno se razlikujući u pogledu vjerovanja. Neke od njih su prave vjernice koje na islam gledaju kao na božansku vjeru, a slijeđenje časnog Poslanika smatraju obavezom. Suprotstavljanje propisima islama smatraju grijehom i vjeruju da grješnik zaslužuje Božiju kaznu. Ako ovakva žena posrne i upadne u nezakonitu spolnu vezu, nju obično pogađaju dvije psihološke poteškoće:
a) sramota koju osjeća pred Uzvišenim Gospodarom,
b) strepnja i očaj od toga da ikada bude otkrivena, da joj bližnji saznaju za ovu sramotu te da je prozovu bludnicom.
Neke osobe su slabog ili gotovo nikakvog imana te je njihova pripadnost islamu na mnogo nižoj razini u odnosu na prvu skupinu. Kada ove osobe stupe u nezakonit spolni odnos, one osjećaju neuporedivo manju posramljenost pred Bogom, ali se i one boje općeg mišljenja ljudi iz njihova okruženja. U svojoj nutrini boje se općeg prezira i mržnje svijeta i nipošto nisu spremne da ih narod prozove bludnicima i razvratnicima. Muškarci koji su i sami bludnici i koji ne prezaju od bilo kakvih nezakonitih spolnih odnosa nikada nisu spremni da se ožene ženama koje su poznate kao bludnice.
U treću skupinu spadaju žene koje zbog razvratnosti ili bijede i siromaštva javno gube čednost i zapadaju u prostituciju. Iako se ove žene čine zadovoljne takvim postupanjem, unutar njihove savjesti postoji neporeciv kompleks, zbog čega osjećaju nezadovoljstvo zbog tog čina i kada god nađu povjerljivog sagovornika, s kojim mogu govoriti iskreno o svojoj skrivenoj unutrašnjosti, one govore o nesreći i poniženju ukazujući na nezadovoljstvo zbog svog niskog i sramnog posla. I upravo zato, kada razgovaraju sa osobama koje ih ne poznaju po razvratu i nečasnosti, ustrajavaju na tome da su čiste i kreposne.
Rezultat navedenog je to da su vjersko naučavanje, društveni običaji, kao i nacionalno i porodično ponašanje općenito, u nutrini svih žena i muškaraca muslimana – bili oni pravedni ili pokvareni, bogobojazni ili ne – stvorili jednu neporecivu unutrašnju svijest da je bludničenje nešto ružno te da je žena bludnica u narodu obeščašćena, nepoželjna i omražena.
[1] Ettela‘at, br. 10523.
[2] Ettela‘at, br. 10090.
[3] Sefinetul-bihar (zina), str. 560.
[4] Ibid.
[5] Ibid.
[6] Ibid.
[7] Vesail, sv. 5., str. 37.
