Prirodna vjera

Predano okreni svoje lice vjeri, Božijoj prirodi, na kojoj je On stvorio ljude. Nema promjene u Božijem stvaranju. To je ispravna vjera, a većina svijeta ne zna.[1]

Prenosi se da je Zuraret rekao: “Upitao sam Ebu Džafera (imama Bakira) a. s.: ‘Šta je to prava vjera – hanefijjet ?’ Rekao je: ‘To je fitret (iskonska priroda čovjeka) na kome je Bog stvorio ljude, stvorio ih je spoznajom o Njemu.'”[2]

Džon B. Kajzl kaže:

“Što više promiče naš život, pitanje iskona postojanja ovog svijeta sve više privlači našu znatiželju i sve više se zalažemo za spoznaju ljepote, dobrote i istine Stvoritelja i našeg odnosa s Njim, a naša pažnja sve više se usmjerava s materijalnog na duhovno, od našeg bića prema svijetu. Uviđamo da je princip života promjenjiv. Naše biće svakih sedam godina doživljava promjenu. Bilje i drveće vehne i suši se. Rođaci i prijatelji, svi umiru. Običaji, navike, društva, sve što postoji, nestaje. No, šta je postojano? Šta je ono što ne umire?

Ljudski um uložio je veliki trud istražujući i tragajući za tom nepromjenjivom, postojanom i vječnom osnovom kako bi došao do istine prema kojoj ono što je u ovom nepostojanom svijetu vječno i neporolazno jeste postojanje Gospodara, drugim riječima, primarnog uzroka stvaranja.”[3]

Čovjek je sposoban svojom ljudskom prirodom bez odgajatelja i učitelja spoznati osnovne principe dobra i zla pa se prirodno priklanja dobru i izbjegava zlo. Ova prirodna snaga raspoznavanja izvire iz božanske upute utkane u ljudsko biće po njegovom stvaranju. Ovaj dar u Kur'anu je nazvan Božijim nadahnućem.

I duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.[4]

Prenosi se da je imam Sadik, a.s., tumačeći kur'anski ajet i put joj dobra i put zla shvatljivim učinio, rekao: “Bog je pojasnio čovjeku ono šta treba činiti i ono šta treba ostaviti.”[5]

Psiholozi ovu unutrašnju spoznajnu snagu, koja je utkana u ljudsku prirodu, koja se nalazi u najdubljim dubinama duše svih naroda i pomoću koje ljudi prepoznaju načelna dobra i zla, nazivaju moralnom savješću.

Jean-Jacques Rousseau kaže:

“Pogledajte sve narode svijeta. Prelistajte sve historije. Među svim tim čudnim i nepravilnim religijama, među svim tim običajima i navikama koje su beskrajno raznovrsne, na svim mjestima naći ćete iste principe pravde i poštenja, ona ista moralna pravila, ista značenja dobra i zla.

Prema tome, u dubinama naših duša nalazi se urođeni princip pravde i bogobojaznosti, i uprkos postojanju zakona i običaja mi na temelju njega donosimo sud o svojim djelima i djelima drugih i određujemo jesu li dobra ili zla. Ovaj princip je upravo ono što ja nazivam savjest.

Pravo reci, ima li na svijetu ijedna zemlja u kojoj se djela kao što su predanost vjerovanju i doktrini, ispunjenje obećanja, milostivost, dobronamjernost i viteštvo smatraju zločinom, i dobar čovjek bude omražen, a loš čovjek cijenjen? O, savjesti! O, uzvišena nebeska težnjo! O, vječni i nebeski glasu! O, pouzdana uputo neukih i maloumnih bića! Ti si taj koji je razuman i slobodan. O, ti, koji bez greške prosuđuješ o dobru i zlu! Ti si taj koji čovjeka približavaš Bogu. Ti si taj koji ljudsku prirodu dobru upućuješ i njegova djela usaglašavaš s moralnim zakonima. Da tebe nije, ja u sebi ne bih osjećao ništa što bi me uzdiglo iznad četveronožnih životinja. Jedina prednost nad njima bila bi mi što bih uz pomoć svoga nesređenog i nesistematiziranog razuma lutao i padao iz jedne u drugu grešku.”[6]

Kao što glavni korijeni nagona i prohtjeva duše postoje u čovjeku još od njegova djetinjstva, postepeno se razvijaju tokom godina i u skladu s razvitkom tijela, da bi se s periodom puberteta jako i snažno pokazali, isto je tako i temeljno sjeme iskonske spoznaje i moralne savjesti skriveno u dubinama dječije duše još od perioda njegova djetinjstva i izražava se manje ili više slabijim intenzitetom. U trenutku kada dijete stupi u doba puberteta i mladosti, njegovo tijelo i duša stiču snagu, sjeme spoznaje i savjesti doživljava procvat, a njegova iskonska težnja za vjerom i moralom se snažno budi.

[1] Er-Rum, 30

[2] Bihār, tom 2, str. 87.

[3] Šādkāmi, str. 41.

[4] Eš-Šems, 7-8.

[5] Kāfī, tom 1, str. 163.

[6] Emil, str. 204.