Prve navike i osobine
Prve navike i osobine
Mnogi roditelji poklanjajući obilje pažnje i ljubavi svome djetetu vjerovatno nisu ni svjesni koliko su njihovi naizgled lijepi postupci, usmjereni ka odobrovoljavanju srca njihova djeteta, ustvari veliko nasilje prema njemu, jer će, s jedne strane, dobiti razmaženo i samozadovoljno dijete i time ga unesrećiti za cijeli njegov život, a s druge strane, sebe će, prema riječima Imama Bakira, uvrstiti u red najgorih roditelja.
Prva činjenica koja treba biti razjašnjena jeste pitanje od kojeg doba roditelji trebaju početi određivati i mjeriti ljubav koju daju djetetu da ono ne bi upalo u bolest razmaženosti i samozadovoljstva. Svi znaju da je hranjenje djeteta i jačanje njegova tijela proces koji počinje od prvog dana djetetovog života. Dijete je živo stvorenje, a svakom živom stvorenju treba hrana kako bi održavalo svoju materijalnu egzistenciju. Ali, ne znaju svi roditelji da je odgajanje dobrih i loših navika u djetetu ustvari odgajanje njegovih budućih dobrih ili loših osobina. U sklopu ovoga je i pretjerano poklanjanje ljubavi djetetu koje biva razlog njegove razmaženosti. Dakle, pitanje je otkad počinje ova razmaženost.
Neki ljudi misle da je novorođenče komad živog mesa kojem treba samo hrana i spavanje te da mu je potrebna najmanje jedna godina života da bi se njegov duhovni perceptivni aparat postepeno pokrenuo te da bi tek od tada roditelji trebali početi s odgajanjem lijepih osobina u njemu. Drugim riječima, oni misle da hranjenje tijela djeteta počinje od prvog dana života, a da hranjenje duha počinje sa navršenom jednom godinom života. Ovakvo rasuđivanje je čista greška i potpuni promašaj. Dijete već od prvih sedmica života svojim nagonima i refleksnim sposobnostima stiče neke navike i ako su te navike i običaji ružni, oni postaju prepreka za kasnije usvajanje lijepih navika.
Novorođenče posjeduje nagone i reflekse, ali ne posjeduje navike, jer su mu sve navike koje je steklo u majčinoj maternici u okolnostima i stanjima nakon rođenja beskorisne. Ponekad ga čak treba podučiti i disanju. Jedini nagon koji ima dobro razvijen jeste dojenje. Kada se upusti u sisanje mlijeka, ono se tek upoznaje sa novom okolinom, dok mu ostatak budnog stanja prođe u svojevrsnoj zbunjenosti, a iz ovog stanja izlazi jedino kada spava, što je veći dio dana. Nakon dvije sedmice ono u potpunosti mijenja ovo stanje. Dijete zbog iskustava koja su se uredno ponavljala prilikom prethodne dvije sedmice počinje gajiti određena očekivanja i u to vrijeme postaje usredsređeno. Ono je u ovo vrijeme više i potpunije usredsređeno nego što će biti u bilo kojem kasnijem vremenu i mrzi svaku promjenu koja se dešava u stvarima na koje je naviklo.
Iznenađujuća je brzina kojom novorođenče upija navike iz svog okruženja. Svi loši običaji i navike koje dijete upija predstavljaju prepreku upijanju kasnijih dobrih navika i običaja. Stoga i jeste toliko važan nastanak navika na početku djetinjstva. Ako prvi običaji i navike budu dobri, onda ćemo se u budućnosti spasiti beskrajnih podsticanja i bodrenja. K tome još, navike koje se steknu na početku života bit će kasnije poput nagona i imat će istovjetan uticaj i kontrolu, dok druge navike, koje su u suprotnosti sa prvim stečenim navikama, ne mogu imati toliki uticaj i kontrolu. S obzirom na rečeno, potrebno je posvetiti punu pažnju prvim dječijim navikama.
Osim toga, dojenče je mnogo više nego to odrasli mogu i pojmiti lukavo i sklono pravljenju smicalica i obmana. Kada vidi da mu plač donosi dobar učinak, ono će odmah početi svoje prohtjeve zadovoljavati kroz plač. A kada kasnije uvidi da mu vriska i suze ne donose plodove, već izazivaju odbojnost, ono stupa u ulogu začudnog posmatrača, pri čemu mu izgleda da je okolni svijet hladan, suh i bezdušan.
Prema tome, pravo vrijeme da se dijete počne podučavati moralnim navikama jeste upravo trenutak njegova rođenja. Jer, upravo je ovo vrijeme kada bez očekivanja neuspjeha možemo krenuti s odgajanjem. Ako zakasnimo i s odgajanjem krenemo kasnije, onda ćemo se morati mučiti s ispravljanjem nepoželjnih navika. Tako, onaj ko ne krene s odgojem blagovremeno, suočit će se sa stanovitom mržnjom i odbojnošću.[1]
Dakle, poželjne ili nepoželjne navike oblikuju se u dječijem biću još u prvim sedmicama po njegovu rođenju. Odlike i osobine na koje se dijete navikava od djetinjstva, prodiru u dubinu njegove duše i njihovo mijenjanje je prava poteškoća.
Baš kao što roditelji od prvog dana vode računa o hrani za tijelo svog novorođenčeta, koju mu daju u pravim mjerama i u pravim vremenskim razmacima, a sve u duhu naučnih standarda, isto tako bi od prvog dana trebalo povesti računa o njegovoj duhovnoj hrani te djetetu pristupiti s ispravnim odgojnim programom, valjanim navikama i običajima.
Ovim što je rečeno odgovoreno je na ranije postavljeno pitanje. Dakle, od prve sedmice života novorođenčeta treba početi s odvaganom i odmjerenom ljubavlju, da bi se tako spriječio nastanak razmaženosti kod novorođenčeta.
Jer, kad je dijete napunilo godinu dana života, ono je već prošlo nekoliko odgojnih faza. Ukoliko su roditelji u ovoj prvoj godini života pretjeranom ljubavlju napravili razmaženo i samozadovoljno dijete, ispravljanje ovih slabosti kasnije će biti vrlo teška zadaća.
U prvih nekoliko mjeseci života oblikuju se prvi temelji morala novorođenčeta, a navršavanjem prve godine roditelji su svojim odgojem ili dobili dijete koje posjeduje kapacitete i sposobnosti za svaku vrstu discipline i reda, ili dijete koje uopće ne posjeduje ništa od toga.
Naravno, ubrzo će doći vrijeme kada mi više nećemo moći vladati njihovim odlikama i karakterom, jer smo zaboravili početni odgoj djeteta – odgoj koji nam je bio manje važan od svakog drugog posla.[2]
[1] Dar tarbijat, str. 57
[2] Ma ve farzandane ma, str. 39.
