Psihološki uzroci egoizma

Psihološki uzroci egoizma  

Postavlja se pitanje zašto neke osobe postaju egoisti i kako se ova nepoželjna osobina ukorjenjuje u psihi tih ljudi. Kako takve osobe na osnovu uticaja ovih odlika gube osjećaj za istinu i realnost, upadaju u svijet fantazija, lete u oblacima, gaje nerealna očekivanja i prelaze svoje stvarne granice?

U odgovoru na ovo pitanje treba kazati da razni uzroci i činioci u vrijeme djetinjstva, kao i tokom cijeloga života, mogu da dovedu do stvaranja duševnog stanja egoizma. U ovom tekstu govorit ćemo o dva faktora koji se odnose na doba djetinjstva.

Prvi faktor koji dovodi do ovog duševnog stanja jeste prirodno stanje djeteta. Upravo kao što neka djeca dođu na svijet sa poremećenim ekstremitetima i deformitetima, od kojih se neke tjelesne deformacije mogu posredstvom medicinskih tretmana ispraviti dok su neki drugi neizlječivog karaktera, isto tako je duševni sklop neke djece od prvog dana rođenja neprirodan, i ponekad se, u okviru preciznog odgoja i naučnog tretmana, popravi – a nekada je neizlječiv.

Današnji naučnici ovu djecu, koja se razlikuju od druge djece, nazivaju „problematična“ ili „teška“ djeca. O njihovim stanjima su izvršili istraživanja, stekli iskustva i podijelili su ih u različite skupine.

Jedna skupina problematične djece jesu ona koja su po prirodi ohola i egoistična. Ovakva djeca sa svojom specifičnom duševnom strukturom kao da su od svojih majki rođena prepotentna i arogantna te je od početka njihovo duševno stanje neuobičajeno.

Paranoično dijete od samog početka svog života posjeduje svoj specifično ponašanje, kao što je urođena oholost zbog koje sebičnost nadvladava sve druge njihove sklonosti. Izuzetan razvoj osjećaja egoizma i samoživosti kao i ravnodušnosti počinje od natprirodne osjetljivosti i čak je moguće da završi u razmišljanju o maltretiranju drugih.

Način koji proizlazi iz njegove pogrešne logike, i opasnost ovog stanja su u tome što se paranoično dijete stalno oslanja na pogrešnu logiku i ne odstupa od nje. U njegovom umu stvari i stvorenja su predstavljena u pogrešnoj formi i slici – kao da se likovi vide kroz izlomljeno svjetlo.

Izgled i ponašanje paranoičnog djeteta je posve poznat. Lice mu je zgrčeno, hladno i obično je ljutito, usne su mu tanke i razvučene, pogled ukočen i hladan a kada se u ovom stanju zadubi u jednu tačku nemoguće ga je iz ovog stanja vratiti bilo kakvim sredstvom. Njegova ličnost je tako ukrućena da niti se na njega može uticati niti je ono spremno primati bilo kakav uticaj.

Ovo ukočeno stanje duha, koje je u većini slučajeva dobro uočljivo, definiše paranoičnu osobu. Njegovo stanje je poput mišića njegovog lica, nepokretno i neraspoloženo. Dijete uzima potpuno krut stav i odaje takav utisak kao da se priprema da napadne, a ustvari ga ne zanima baš ništa. Postoji mogućnost da ovo rezultira nepoštovanjem prema drugima.

Sve su ovo pokazatelji ličnosti koja može da se slomi, ali da se ne promijeni. Paranoično dijete je u pokretu vrlo naglo i od ranog djetinjstva ono ‘svira’ melodiju neovisnosti i trude se da samo pronađe svoj životni put.

Ponekad ova vrsta djece najavljuju rat onim društvima koja nemaju osjećaja za njihov egoizam i koja nisu spremna da zadovolje njihovu sujetu.

Budući da su nezadovoljne i opasne, ove osobe u svojoj okolini uzrokuju strašne štete.[1]

Kod ove vrste djece, koja su prirodno egoistična i ohola, pokreti, šutnja, govor, ponašanje prema djeci i odraslima u igri i u običnom stanju, uvijek su skopčani s umišljenošću, egoizmom i ohološću. Ukoliko ova djeca u toku djetinjstva budu imala povoljne uvjete i uspiju svoje sebične želje slobodno zadovoljavati, te ako se u toku mladosti u odgojnom i životnom okruženju ne budu suočavala ni sa kakvim preprekama, na kraju će se preobratiti u nekulturne, sebične, ohole, nemoguće za druženje, tiranske i nasilne osobe koje žive nametljivo i bezosjećajno.

Ova djeca u životu vrlo brzo bivaju poražena, jer ljudi ne vole da se druže sa ovakvima. Oni ih odbijaju od sebe i društvo ih poniženjem i prezirom odbacuje na marginu. Na koncu, ona svoj život provode uskraćena i neuspješna.

[1] Će midanam (Tarbijete etfal dušvar), str. 33.