Ravnoteža tijela i duše
Ravnoteža tijela i duše
Islam vodi računa o zadovoljavanju ljudskih nagona i uživanju u mjeri koja čovjeku donosi korist – štaviše, sve to smatra ogrankom čovjekove sreće – ali ne smatra da je užitak osnova i temelj te sreće. Čovjek koji sam sebe zatoči u okvire materijalnih užitaka i od života ne poznaje ništa drugo do odijevanje, pijenje i ispoljavanje životinjskih strasti – takav čovjek narušava zakon iskonske prirode i zaslužuje kaznu i patnju.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
مَنْ لمْ يرَ للهِ عزَّ و جلَّ عليه نِعْمَةً إلاّ في مَطْعَمٍ أو مَشْربٍ أو مَلْبَسٍ فقدْ قَصُرَ عَملُهُ و دَنَا عذابُهُ
“Ponašanje čovjeka koji od Allahovih blagodati kod sebe ne vidi ništa osim hrane, pića i odjeće, nedostatno je i kazna mu je blizu.”[1]
Po mišljenju našeg dragog Poslanika, s.a.v.a., čovjekova sreća sastoji se iz upotpunjenja i materijalnih i duhovnih dimenzija i zadovoljenja svih ljudskih i životinjskih prohtjeva. Pogriješio je onaj ko je u ime duhovnosti zanemario materijalne prohtjeve, kao i onaj ko je radi priskrbljivanja materijalnih užitaka izgubio duhovne dimenzije.
Imam Bakir, a.s., je rekao:
لَيسَ مِنّا مَنْ تركَ دُنياهُ لِآخِرتهِ و لا آخِرتَهُ لِدُنياه
“Nije od nas ko ostavi Dunjaluk radi Ahireta, ili Ahiret zbog Dunjaluka.”[2]
Očuvanje ravnoteže između tijela i duše predstavlja jednu od najvećih ljudskih pobjeda i sreću. Kada bi čisti Imami, a.s., kod svojih sljedbenika uočili krajnju posvećenost samo duhovnom ili samo materijalnom, brzo bi ih potrebnim upozorenjima uravnotežili i usmjerili na Pravi put.
Dva brata, Ala’ ibn Zijad Harisi i Asim ibn Zijad, živjela su u Basri. Obojica su imali veliku naklonost prema hazreti Aliju. Ala’ je bio skloniji dunjalučkim i materijalnim stvarima, dok je, nasuprot njemu, njegov brat okrenuo leđa Dunjaluku i više bio naklonjen duhovnosti, tako da je veći dio svoga vremena provodio u ibadetu i duhovnim razmišljanjima. Tako su obojica, na određen način, izašli izvan granica ispravnog i pravednog. Ala’ se razbolio. U posjetu mu je došao hazreti Ali. Imamu je odmah privukao pažnju njegov raskošan život. Bilo je jasno da je Ala’ u svom materijalnom životu mnogo pretjerivao. Hazreti Ali ga upozori: “O Ala’, šta činiš, čemu sav ovaj raskoš?! Tebi više treba Ahiret i sredstva koja donose duhovnu sreću. Nastoj da na tome poradiš!” A potom mu je rekao: “Ipak, ukoliko budeš u izobilju da bi postigao duhovnu sreću, ako ti je namjera da ovim raskošnim životom dočekuješ goste, i ako je cilj ovog raskoša i razvoja da širiš rodbinske veze i ispunjavaš prava drugih ljudi – onda ti nema prigovora. Ti si tim postupcima uložio trud na putu duhovne sreće i dostigao si Ahiret.”
Imam je ovim blagim i nježnim govorom dao potrebno upozorenje, a istovremeno je ukazao na mogući ispravni put u njegovim djelima te mu je obznanio da su poslovi Dunjaluka – koji su na tragu uspostavljanja rodbinskih veza i poštovanja gostiju – istovjetni Ahiretu i duhovnosti. A onda mu se Ala’, bez osvrta na ono što je rekao, obratio sljedećim riječima:
“O Vladaru pravovjernih, ja ti se žalim na svoga brata.” Imam upita: “A šta je on učinio?” Ala’ reče: “On je obukao abaju i ostavio svoj dunjalučki život.”
Ovim je htio reći: Ako sam se ja pretjerano posvetio Dunjaluku i sebe odveo u krajnost te dobio tvoje kritike, moj brat je, nasuprot meni, pretjerao u duhovnom smislu, te je potpuno ostavio Ovaj svijet. Hazreti Ali je naredio da ga dovedu. Kada je došao, Ali mu reče: “O neprijatelju svoje duše, upleo si se u svoje nastrane šejtanske misli. Zašto ne vodiš računa o svojoj ženi i djeci, zašto im se ne smiluješ? Ti si možda umislio da Uzvišeni Bog ne želi da se koristiš Njegovim halal-blagodatima? O ti kratke pameti, manji si od te svoje umišljenosti.”
Ovim mu je želio reći: Idi i započni običan život! Brini se o svojoj ženi i djeci, počni raditi i sticati opskrbu, počni se koristiti Božijim blagodatima!
Ove Alijeve riječi predstavljaju Poslanikov govor i Božiju naredbu. Njegovo naređenje je kategorično i mora se provesti. Obojica trebaju promijeniti svoje stavove i iz krajnosti se vratiti na pravac ravnoteže, da bi tako stekli sreću i stvarno zadovoljstvo. Međutim, jedna stvar se Asimu učini nerješivim čvorom. Naime, ukoliko vjera zahtijeva korištenje užitaka, lijepe odjeće, zašto onda sam hazreti Ali oblači grubu odjeću i jede tvrd hljeb? Nije se mogao suzdržati i upita: “Zašto pored takvih riječi nosiš grubu odjeću i jedeš tvrd hljeb?” Hazreti Ali mu odgovori: “Ja nisam kao ti. Božanski predvodnici istine imaju posebne obaveze. Uzvišeni ih je obavezao da usklade svoj život sa životom slabih i siromašnih ljudi, da u hrani i odjeći sa njima budu istovjetni i da siromaštvo i neimaština kod njih ne uzrokuju nezadovoljstvo kako ih to ne bi podstaklo na pobunu.”[3]
Eto, to bi bila vjerovanja ljudi u prošlosti i onih danas, kao i kratki pogled islama na sreću i ljudsko upotpunjenje.
Na kraju izlaganja neophodno je da cijenjenoj gospodi ukažem na to da se osnova čovjekove sreće ili nesreće oblikuje još u majčinom trbuhu. Na temelju islamskih hadisa i istraživanja učenjaka, maternica predstavlja izuzetno važno mjesto u ljudskoj sreći i nesreći. Budući da je u ovom mjesecu tema naših zanimanja odgoj djeteta, potrebno je da slušaocima budu data određena prethodna objašnjenja. Stoga, sa Božijom dozvolom, nastavljamo našu raspravu i govorimo o uticaju vremena provedenog unutar maternice na sreću i nesreću djeteta, nadajući se da će sve ovo biti korisno i svrsishodno.
[1] Sefinetu-l-bihar, str. 464.
[2] Vesail, sv. 4., str. 106.
[3] Nehdžu-l-belaga, str. 344.
