Različita mišljenja o čovjekovoj sreći

1 – Snaga znanja i volje

 

U čemu Kur'an vidi ljudsku sreću?

Obično se kaže da je cilj stvaranja čovjeka i onoga za što se veže ljudska sreća, pa tako je i sa svrhom slanja vjerovjesnika – podizanje čovjekove moći u domenima znanja i volje. Allah je stvorio čovjeka radi znanja i obavještenosti, a čovjekova savršenost je u tome da što više zna, a s druge strane stvoren je zarad snage i moći, da može sve što poželi, da mu volja postane jaka da bi mogao uraditi ono što želi.

 

Svrha stvaranja zrna pšenice ili onog što je njen potencijal je da bude u obliku biljke sa klasom. U sreću jedne ovce u najvećoj mjeri spada je da pojede hranu i dobije na težini. Ono što se krije u čovjekovim mogućnostima daleko prevazilaze sve to, a to je da “zna” i da “može” i da što više zna i da što više može. Takav čovjek je bliži svojoj ljudskoj svrsi i cilju.

 

2 – Veće okorištavanje prirodnim davanjima

 

Neki znaju reći da je svrha ljudskog života sreća. To znači da čovjek što bolje i srećnije provede svoj ovosvjetski život, da uživa i prirodnim i urođenim darovima a da umanji, kako prirodne tako i neugodnosti od strane njegovih vrsnika. Oni smatraju da je sva sreća u tome.

Dakle, svrha našeg stvaranja je u tome da maksimalno iskoristimo naše postojanje i stvari koje nas okružuju na ovom svijetu, odnosno da maksimalno uživamo i naslađujemo se a da imamo minimum neugodnosti. Dodajući da su vjerovjesnici dolazili da bi ostvarili ovaj cilj, da život čovjeka bude sreća tj. maksimalni mogući užitak i minimalne moguće neugodnosti. Pa ako su vjerovjesnici govorili o Ahiretu to je nakon tretiranja pitanja “života,” to je s toga što su oni jasno označili put ljudske sreće. Naravno, slijeđenje ovog puta podrazumijeva nagradu, kao što skretanje sa tog puta zahtijeva odgovarajuću kaznu. Ahiret također kao i svaka kazna koja slijedi kao posljedica je posljedica ovog svijeta da zakoni na ovom svijetu ne bi bili bezvrijedni ili obična igra. Jer vjerovijesnici nisu imali izvršnu moć i nikog nisu mogli nagraditi niti kazniti na ovom svijetu, oni su morali iznijeti pitanje Ahireta, gdje bi griješnici bili kažnjeni a dobri ljudi bi bili nagrađeni.

 

Izvor – Hadafe zendegi, Šehid Murteza Mutahari

 

Pitanje: Navedite mi mišljenja o značenju pojma čovjekove sreće.

 

U čemu Kur'an vidi ljudsku sreću?

Obično se kaže da je cilj stvaranja čovjeka i onoga za što se veže ljudska sreća, pa tako je i sa svrhom slanja vjerovjesnika – podizanje čovjekove moći u domenima znanja i volje. Allah je stvorio čovjeka radi znanja i obavještenosti, a čovjekova savršenost je u tome da što više zna, a s druge strane stvoren je zarad snage i moći, da može sve što poželi, da mu volja postane jaka da bi mogao uraditi ono što želi.

 

Svrha stvaranja zrna pšenice ili onog što je njen potencijal je da bude u obliku biljke sa klasom. U sreću jedne ovce u najvećoj mjeri spada je da pojede hranu i dobije na težini. Ono što se krije u čovjekovim mogućnostima daleko prevazilaze sve to, a to je da “zna” i da “može” i da što više zna i da što više može. Takav čovjek je bliži svojoj ljudskoj svrsi i cilju.

 

2 – Veće okorištavanje prirodnim davanjima

 

Neki znaju reći da je svrha ljudskog života sreća. To znači da čovjek što bolje i srećnije provede svoj ovosvjetski život, da uživa i prirodnim i urođenim darovima a da umanji, kako prirodne tako i neugodnosti od strane njegovih vrsnika. Oni smatraju da je sva sreća u tome.

Dakle, svrha našeg stvaranja je u tome da maksimalno iskoristimo naše postojanje i stvari koje nas okružuju na ovom svijetu, odnosno da maksimalno uživamo i naslađujemo se a da imamo minimum neugodnosti. Dodajući da su vjerovjesnici dolazili da bi ostvarili ovaj cilj, da život čovjeka bude sreća tj. maksimalni mogući užitak i minimalne moguće neugodnosti. Pa ako su vjerovjesnici govorili o Ahiretu to je nakon tretiranja pitanja “života,” to je s toga što su oni jasno označili put ljudske sreće. Naravno, slijeđenje ovog puta podrazumijeva nagradu, kao što skretanje sa tog puta zahtijeva odgovarajuću kaznu. Ahiret također kao i svaka kazna koja slijedi kao posljedica je posljedica ovog svijeta da zakoni na ovom svijetu ne bi bili bezvrijedni ili obična igra. Jer vjerovijesnici nisu imali izvršnu moć i nikog nisu mogli nagraditi niti kazniti na ovom svijetu, oni su morali iznijeti pitanje Ahireta, gdje bi griješnici bili kažnjeni a dobri ljudi bi bili nagrađeni.

 

Izvor – Hadafe zendegi, Šehid Murteza Mutahari