Svrha stvaranja, i svrha slanja Vjerovjesnika

Pitanje “svrhe života” predstavlja jedno od temeljnih pitanja koje bi trebalo biti razmatrano. Uvijek se pred čovjekom otvaralo pitanje šta je to svrha života. Dakle, zarad čega čovjek živi, ustvari šta treba biti svrha i cilj ljudskog života i u životu?

S druge strane, ako bi i pokušali istražiti ovu temu sa islamskog stanovišta, morali bismo je ovako postaviti – a korijen teme je upravo to: Šta je cilj slanja vjerovjesnika? Koja je osnovna svrha toga?

Neosporno je da je svrha slanja vjerovjesnika neodvojiva od životne svrhe onih kojima su vjerovjesnici poslani, jer vjerovjesnici su dolazili da bi vodili čovječanstvo do određenih ciljeva.

Ukoliko pođemo malo naprijed, naići ćemo na drugo pitanje a to je šta je “svrha stvaranja.” Kakvu svrhu podrazumjeva stvaranje stvari, posebno stvaranje čovjeka? Izraz – šta je svrha stvaranja – nekad je u značenju: kakav je cilj Stvoritelj imao stvarajući? Kakve dakle pobude ima Stvoritelj i šta je to što je bio činilac, povod i pokretač Njegovog stvaranja?

Stvoritelj ne može imati svrhu u ovom značenju, jer svrha je u značenju poticaja, tojest činioca i pokretača izvršitelja djela, to je nešto što je bio povod da vršilac učini svoje djelo i ukoliko toga ne bi bilo onda ga on ne bi ni učinio.

Mi ne možemo vjerovati da Bog u ovom značenju ima takav cilj i namjeru vršioca, gdje vršilac svojim djelom želi stići do neke namjere. Svrha koja je potaknula vršioca – dakle nešto što je bilo povod da vršilac radnje postane vršilac – je nešto do čega po prirodi stvari vršilac želi stići, a takvo što iziskuje da vršilac ima nedostatke. Što znači da je postojanje ovakvog cilja ispravno samo kod potencijalnih (bi-l-kuvve) vršilaca i stvorenja, a kod Stvoritelja takvo što nije ispravno.

Postojanje ovakvih ciljeva vraća se na usavršavanje, tj. vršilac svojim činjenjem teži ka nečemu što nema.

Ali, ponekad se govor o svrsi stvaranja ne odnosi na svrhu vršioca već na svrhu čina. Svrha čina je to da svako djelo koje uzmemo u obzir, usmjereno je ka nekom cilju i savršenstvu i zbog tog savršenstva je i stvoreno; to djelo je stvoreno da bi stiglo do tog savršenstva. Nije vršilac taj koji je učinio djelo da sebe dovede do savršenstva, već da bi djelo stiglo do svog savršenstva. To znači da je čin taj koji je usmjeren u pravcu postajanja savršenim. Ukoliko na zakon stvaranja gledamo na takav način da se svako djelo od početka svoga egzistiranja kreće prema nekom savršenstvu, u tom slučaju stvaranje ima krajnji cilj.

A to tako i jeste, dakle u principu svaka stvar koja postane egzistirajuća ima svoje očekivano savršenstvo i stvorena je da bi stigla do njega, općenito gledano zakon ovog svijeta je takav da je početak svake stvari iz nedostatnosti a usmjerena je da se kreće prema savršenstvu kako bi stigla do sebi dostojnog savršenstva za koje ima mogućnost da ga postigne.

Pitanje “svrhe stvaranja čovjeka” vraća nas na pitanje “čovjekovog štastva” i mogućnosti imanentnih njegovom biću i savršenstava koja čovjek ima mogućnost postići. Mora se govoriti o svakom savršenstvu koje je moguće da čovjek postigne, jer čovjek je stvoren radi tih savršenstava. S ozbirom da je mudrost sagledana u tome da neko djelo ima svoj cilj, nema razlike da kažemo svrha ili pak mudrost.

Prema tome, nema potrebe da odvojeno istražujemo svrhu i cilj stvaranja čovjeka, nego je potrebno istražiti samog čovjeka; šta je on, koje su to njegove skrivene mogućnosti? Ili drugim riječima rečeno – ako pristupamo istraživanju iz islamskog, a ne iz racionalnog i filozofskog ugla, onda moramo spoznati stav islama naspram čovjeka i koje su to njegove konačne mogućnosti, koje on prema islamskom stanovištu može postići. Prirodno je, da je slanje vjerovjesnika imalo za cilj usavršavanje čovjeka.

 

Svi se slažu u tome da su vjerovijesnici došli da bi čovjeka uzeli za ruku i pomogli mu. U ljudskom životu postoji neka vrsta nesavršenstva i manjkavosti, koju on – kao individua, pa čak i kao društveno biće ne može prevazići sposobnostima običnog čovjeka. Samo uz pomoć Objave čovjek se može kretati prema nizu savršenstava. Isto tako to što je cilj slanja vjerovjesnika usavršavanje čovjeka i njegovo uzdizanje do svrhe stvaranja, općenito gledano ne trba biti tema razgovora.

 

Nećemo govoriti ni o tome šta općenito treba da bude svrha života svake individue, a odgovor na to pitanje općenito gledano jeste šta to mi možemo biti i koje potencijalne sposobnosti u sebi nosimo a koje možemo aktuelizirati, dakle svrha našeg života trebalo bi biti to. Međutim u toj mjeri riječ je o općim i zatvorenim temama.

Moramo pogledati da li Kur'an, detaljnije i određenije govori o svrsi ljudskog postojanja. Da li Kur'an govori o svrsi stvaranja čovjeka? Da li spominje svhu slanja vjerovijesnika? Da li govori o tome zašto ljudi žive?

Mi uglavnom govoreći u općem značenju, a što je ispravno, kažemo da je čovjek stvoren radi stizanja do sreće, a Allah nema nikakvog Svog cilja u tome, niti želi kakav interes od toga. On je stvorio čovjeka, da bi čovjek postigao sreću.

Međutim, čovjek se nalazi na stepenu postojanja i položaju, gdje će slobodno odabrati svoj put. Uputa čovjeka je šerijatske (tešri'i) i obvezujuće (teklifi) naravi, a nije stvaralačke (takvini), urođene (garizi) i unaprijed određene (džebri) naravi.

Zato će čovjek nakon pređenog puta nekada napraviti dobar izbor a nekada pak loš:

Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti. (Insan, 3)

إِنَّا هَدَيْنَاهُ السَّبِيلَ إِمَّا شَاكِرًا وَإِمَّا كَفُورًا

Izvor – Hadafe zendegi, Šehid Murteza Mutahari

 

Pitanje: Kako čovjek da riješi dilemu o vječnom pitanju svrhe života, razloga zbog kojeg je stvoren i ciljeva zbog kojih su dolazili poslanici?

 

 

Pitanje “svrhe života” predstavlja jedno od temeljnih pitanja koje bi trebalo biti razmatrano. Uvijek se pred čovjekom otvaralo pitanje šta je to svrha života. Dakle, zarad čega čovjek živi, ustvari šta treba biti svrha i cilj ljudskog života i u životu?

S druge strane, ako bi i pokušali istražiti ovu temu sa islamskog stanovišta, morali bismo je ovako postaviti – a korijen teme je upravo to: Šta je cilj slanja vjerovjesnika? Koja je osnovna svrha toga?

Neosporno je da je svrha slanja vjerovjesnika neodvojiva od životne svrhe onih kojima su vjerovjesnici poslani, jer vjerovjesnici su dolazili da bi vodili čovječanstvo do određenih ciljeva.

Ukoliko pođemo malo naprijed, naići ćemo na drugo pitanje a to je šta je “svrha stvaranja.” Kakvu svrhu podrazumjeva stvaranje stvari, posebno stvaranje čovjeka? Izraz – šta je svrha stvaranja – nekad je u značenju: kakav je cilj Stvoritelj imao stvarajući? Kakve dakle pobude ima Stvoritelj i šta je to što je bio činilac, povod i pokretač Njegovog stvaranja?

Stvoritelj ne može imati svrhu u ovom značenju, jer svrha je u značenju poticaja, tojest činioca i pokretača izvršitelja djela, to je nešto što je bio povod da vršilac učini svoje djelo i ukoliko toga ne bi bilo onda ga on ne bi ni učinio.

Mi ne možemo vjerovati da Bog u ovom značenju ima takav cilj i namjeru vršioca, gdje vršilac svojim djelom želi stići do neke namjere. Svrha koja je potaknula vršioca – dakle nešto što je bilo povod da vršilac radnje postane vršilac – je nešto do čega po prirodi stvari vršilac želi stići, a takvo što iziskuje da vršilac ima nedostatke. Što znači da je postojanje ovakvog cilja ispravno samo kod potencijalnih (bi-l-kuvve) vršilaca i stvorenja, a kod Stvoritelja takvo što nije ispravno.

Postojanje ovakvih ciljeva vraća se na usavršavanje, tj. vršilac svojim činjenjem teži ka nečemu što nema.

Ali, ponekad se govor o svrsi stvaranja ne odnosi na svrhu vršioca već na svrhu čina. Svrha čina je to da svako djelo koje uzmemo u obzir, usmjereno je ka nekom cilju i savršenstvu i zbog tog savršenstva je i stvoreno; to djelo je stvoreno da bi stiglo do tog savršenstva. Nije vršilac taj koji je učinio djelo da sebe dovede do savršenstva, već da bi djelo stiglo do svog savršenstva. To znači da je čin taj koji je usmjeren u pravcu postajanja savršenim. Ukoliko na zakon stvaranja gledamo na takav način da se svako djelo od početka svoga egzistiranja kreće prema nekom savršenstvu, u tom slučaju stvaranje ima krajnji cilj.

A to tako i jeste, dakle u principu svaka stvar koja postane egzistirajuća ima svoje očekivano savršenstvo i stvorena je da bi stigla do njega, općenito gledano zakon ovog svijeta je takav da je početak svake stvari iz nedostatnosti a usmjerena je da se kreće prema savršenstvu kako bi stigla do sebi dostojnog savršenstva za koje ima mogućnost da ga postigne.

Pitanje “svrhe stvaranja čovjeka” vraća nas na pitanje “čovjekovog štastva” i mogućnosti imanentnih njegovom biću i savršenstava koja čovjek ima mogućnost postići. Mora se govoriti o svakom savršenstvu koje je moguće da čovjek postigne, jer čovjek je stvoren radi tih savršenstava. S ozbirom da je mudrost sagledana u tome da neko djelo ima svoj cilj, nema razlike da kažemo svrha ili pak mudrost.

Prema tome, nema potrebe da odvojeno istražujemo svrhu i cilj stvaranja čovjeka, nego je potrebno istražiti samog čovjeka; šta je on, koje su to njegove skrivene mogućnosti? Ili drugim riječima rečeno – ako pristupamo istraživanju iz islamskog, a ne iz racionalnog i filozofskog ugla, onda moramo spoznati stav islama naspram čovjeka i koje su to njegove konačne mogućnosti, koje on prema islamskom stanovištu može postići. Prirodno je, da je slanje vjerovjesnika imalo za cilj usavršavanje čovjeka.

 

Svi se slažu u tome da su vjerovijesnici došli da bi čovjeka uzeli za ruku i pomogli mu. U ljudskom životu postoji neka vrsta nesavršenstva i manjkavosti, koju on – kao individua, pa čak i kao društveno biće ne može prevazići sposobnostima običnog čovjeka. Samo uz pomoć Objave čovjek se može kretati prema nizu savršenstava. Isto tako to što je cilj slanja vjerovjesnika usavršavanje čovjeka i njegovo uzdizanje do svrhe stvaranja, općenito gledano ne trba biti tema razgovora.

 

Nećemo govoriti ni o tome šta općenito treba da bude svrha života svake individue, a odgovor na to pitanje općenito gledano jeste šta to mi možemo biti i koje potencijalne sposobnosti u sebi nosimo a koje možemo aktuelizirati, dakle svrha našeg života trebalo bi biti to. Međutim u toj mjeri riječ je o općim i zatvorenim temama.

Moramo pogledati da li Kur'an, detaljnije i određenije govori o svrsi ljudskog postojanja. Da li Kur'an govori o svrsi stvaranja čovjeka? Da li spominje svhu slanja vjerovijesnika? Da li govori o tome zašto ljudi žive?

Mi uglavnom govoreći u općem značenju, a što je ispravno, kažemo da je čovjek stvoren radi stizanja do sreće, a Allah nema nikakvog Svog cilja u tome, niti želi kakav interes od toga. On je stvorio čovjeka, da bi čovjek postigao sreću.

Međutim, čovjek se nalazi na stepenu postojanja i položaju, gdje će slobodno odabrati svoj put. Uputa čovjeka je šerijatske (tešri'i) i obvezujuće (teklifi) naravi, a nije stvaralačke (takvini), urođene (garizi) i unaprijed određene (džebri) naravi.

Zato će čovjek nakon pređenog puta nekada napraviti dobar izbor a nekada pak loš:

Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti. (Insan, 3)

إِنَّا هَدَيْنَاهُ السَّبِيلَ إِمَّا شَاكِرًا وَإِمَّا كَفُورًا

 

Izvor – Hadafe zendegi, Šehid Murteza Mutahari