Svrha stvaranja sa kur'anskog stanovišta

Svrha stvaranja sa kur'anskog stanovišta

U časnom Kur'anu ne možemo naći potporu za mišljenja o tome kako je sreća sagledana u tome da se što više okoristimo užicima koje nam svijet nudi ili pak zarad toga da što više znamo i da imamo što veću snagu.

Na jednom mjestu Kur'an jasno govori:

Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine. (Ez-zarijat, 56.)

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Dakle, svrha i cilj stvaranja čovjeka i drugog stvorenja, zvanog džin, jeste ibadet.

Možda je ovo teško shvatljivo za nas. Kakvu korist ima Allah od ibadeta?

On zasigurno nema nikakvu korist. Kakva je to korist čovječanstvu od ibadeta, kada ga je Allah stvorio radi njega? Ipak u svakom slučaju, Kur'an eksplicitno navodi da je ibadet svrha stvaranja čovjeka.

Nasuprot spomenute teorije koja Ahiret drži onim što slijedi i samo se nameće, neki kur'anski ajeti navode – da ako ne bi postajao sudnji Dan, stvaranje bi bilo nesuvislo.

To znači da je sudnji Dan postavljen kao cilj. Ovakvo značenje se u Kur'ani Kerimu ponavlja na više mjesta.

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da se Nama nećete vratiti. (El-Mu'minun, 115.)

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ

Riječ “abeth” (uzalud) upotrebljava se za nešto što nema svoju istinsku svrhu i cilj (naspram mudrosti). Tako nijekanje u ovom ajetu (kao jezički metod) dolazi u značenju: vi ste mislili da nema nikakve mudrosti u vašem stvaranju i da to nema svoj opravdan cilj, pa je stoga i stvaranje uzaludno. Zatim u ajetu dolazi apozicija “i da se Nama nećete vratiti“, tj. da ne postoji povratak Allahu, stvaranje bi bilo uzaludno. U Kur'anu nalazimo na više mjesta usporedbu između kijametskog Dana s jedne i pitanja “istinskog stvaranja” s druge strane. Govori se da je to ozbiljno pitanje prema kojem se ne može neodgovorno odnositi.

To je, u stvari, jedna vrsta dedukcije. Jedan vid kur'anske argumentacije za Ahiret je estedlale lemmi – dokaz kauzalnosti, gdje prema terminologiji logike usljed toga što ovaj svijet ima svoga Boga a taj Bog ništa ne čini uzalud, te što je Njegovo djelovanje istinsko, koje ne može biti neispravno i neozbiljno – stvoreni svijet ima takvog Mudrog Tvorca, slijedi vjerovanje u povratak tom Tvorcu.

Ustvari, sudnji Dan i povratak Allahu opravdavaju stvaranje ovog svijeta.

 

U Kur'ani Kerimu mi nećemo naići na bilo što, što bi ukazivalo na to da je čovjek stvoren da bi više saznao i više mogao, kako bi znanjem i mogućnošću (snagom) postigao željeni cilj.

Čovjek je stvoren radi obožavanja Allaha i to obožavanje je cilj i svrha. Ako čovjek zna i još više saznaje, ako može i još više uzmogne, ali u međuvremenu ne posjeduje spoznaju Allaha (koja je pretpostavka ibadeta), i ne prakticira ibadet Allahu, onda taj čovjek ne hodi na putu svrhe i cilja stvaranja i prema kur'anskom gledištu, ne ubraja se među sretne ljude. Vjerovjesnici su – s kur'anske tačke gledišta – dolazili da bi ljudima put sreće pokazali, a po njima, taj put je ibadet Allahu.

U ovom smislu, osnovni cilj života po Islamu je samo i jedino obožavani Allah. Kur'an želi izgraditi čovjeka i dati mu svrhu i težnju, a jedina svrha koju islam želi dati jeste Allah i ništa više.

Sve drugo ima ulogu uvoda a ne aspekt osnove, neovisnosti i glavne svrhe.

Ajeti koji opisuju savršenog čovjeka ili govore jezikom takvog čovjeka, definiraju ga kao čovjeka koji je precizno odredio svoj cilj, uputio se ka njemu i djeluje radi njega. Jezikom Ibrahima, a.s., Kur'ani Kerim govori:

Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome koji nebesa i Zemlju stvorio je. Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim. (El-En'am, 79)

وَجَّهْتُ وَجْهِيَ لِلَّذِي فَطَرَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ حَنِيفًا  وَمَا أَنَا مِنَ الْمُشْرِكِينَ

I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju. (El-En'am, 162)

إِنَّ صَلَاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّـهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

 

Monoteizam koji zagovara Kur'an (kur'ansko jedinstvo), nije samo idejno jedinstvo; kada čovjek vjeruje da je ishodište svijeta Jedno, njegov stvaralac Jedan. To je još i jedinstvo na posebnom nivou čovjeka kada čovjek vjeruje da Stvaralac svijeta nema druga, posmatrajući sa stajališta islamske apologetike, a sa stajališta cilja da stigne tamo gdje dostoji da to bude jedini čovjekov cilj a to je samo On i ništa drugo. Naravno drugi ciljevi proističu iz ovog glavnog cilja, i oni nisu temeljni niti neovisni. Oni svoje postojanje crpe iz glavnog cilja.

U Islamu sve se vrti oko božanskog jezgra, svejedno da li se radi o svrsi slanja vjerovijesnika ili o svrsi ovosvjetskog života svakog pojedinca.

Sada ćemo razmotriti pitanje u kojem Kur'an svrhu stvaranja vidi u činjenju ibadeta. Govoreći o savršenom čovjeku i cilju njegovog života Kur'an jezikom Ibrahima, a.s., kaže: I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju. (El-En'am, 162) Aludira na iskrenost. Iskreni i pročišćeni rob u čijem biću dominira samo misao o Allahu i ničem drugom.

Govoreći o svrsi (cilju) slanja vjerovjesnika, Kur'an upotrebljava različite jezičke sintagme. Na jednom mjestu kaže :

O Vjerovijesniče! Mi smo te poslali kao svjedoka, i radosnih vijesti navjestitelja, i opominjatelja, i da s Njegovim dopuštenjem, Allahu pozivaš i kao blješteću svjetiljku. (El-Ahzab, 45,46)

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ إِنَّا أَرْسَلْنَاكَ شَاهِدًا وَمُبَشِّرًا وَنَذِيرًا  وَدَاعِيًا إِلَى اللَّـهِ بِإِذْنِهِ وَسِرَاجًا مُّنِيرًا

Na drugim mjestima govoreći o nekim ili svim Poslanicima izražava se općim izrazom: On njih izvodi iz tmina na svjetlo. (El-Bekare, 257)

يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ

Jasno je da neke rečenice eksplicitno pozivaju na upoznavanje Allaha, a Vjerovijesnici su spona i veza između stvorenja i Stvoritelja.

 

Izvor – Hadafe zendegi, Šehid Murteza Mutahari

Pitanje: Da li Kur'an govori o svrsi čovjekovog stvaranja?

 

U časnom Kur'anu ne možemo naći potporu za mišljenja o tome kako je sreća sagledana u tome da se što više okoristimo užicima koje nam svijet nudi ili pak zarad toga da što više znamo i da imamo što veću snagu.

Na jednom mjestu Kur'an jasno govori:

Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine. (Ez-zarijat, 56.)

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Dakle, svrha i cilj stvaranja čovjeka i drugog stvorenja, zvanog džin, jeste ibadet.

Možda je ovo teško shvatljivo za nas. Kakvu korist ima Allah od ibadeta?

On zasigurno nema nikakvu korist. Kakva je to korist čovječanstvu od ibadeta, kada ga je Allah stvorio radi njega? Ipak u svakom slučaju, Kur'an eksplicitno navodi da je ibadet svrha stvaranja čovjeka.

Nasuprot spomenute teorije koja Ahiret drži onim što slijedi i samo se nameće, neki kur'anski ajeti navode – da ako ne bi postajao sudnji Dan, stvaranje bi bilo nesuvislo.

To znači da je sudnji Dan postavljen kao cilj. Ovakvo značenje se u Kur'ani Kerimu ponavlja na više mjesta.

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da se Nama nećete vratiti. (El-Mu'minun, 115.)

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ

Riječ “abeth” (uzalud) upotrebljava se za nešto što nema svoju istinsku svrhu i cilj (naspram mudrosti). Tako nijekanje u ovom ajetu (kao jezički metod) dolazi u značenju: vi ste mislili da nema nikakve mudrosti u vašem stvaranju i da to nema svoj opravdan cilj, pa je stoga i stvaranje uzaludno. Zatim u ajetu dolazi apozicija “i da se Nama nećete vratiti“, tj. da ne postoji povratak Allahu, stvaranje bi bilo uzaludno. U Kur'anu nalazimo na više mjesta usporedbu između kijametskog Dana s jedne i pitanja “istinskog stvaranja” s druge strane. Govori se da je to ozbiljno pitanje prema kojem se ne može neodgovorno odnositi.

To je, u stvari, jedna vrsta dedukcije. Jedan vid kur'anske argumentacije za Ahiret je estedlale lemmi – dokaz kauzalnosti, gdje prema terminologiji logike usljed toga što ovaj svijet ima svoga Boga a taj Bog ništa ne čini uzalud, te što je Njegovo djelovanje istinsko, koje ne može biti neispravno i neozbiljno – stvoreni svijet ima takvog Mudrog Tvorca, slijedi vjerovanje u povratak tom Tvorcu.

Ustvari, sudnji Dan i povratak Allahu opravdavaju stvaranje ovog svijeta.

 

U Kur'ani Kerimu mi nećemo naići na bilo što, što bi ukazivalo na to da je čovjek stvoren da bi više saznao i više mogao, kako bi znanjem i mogućnošću (snagom) postigao željeni cilj.

Čovjek je stvoren radi obožavanja Allaha i to obožavanje je cilj i svrha. Ako čovjek zna i još više saznaje, ako može i još više uzmogne, ali u međuvremenu ne posjeduje spoznaju Allaha (koja je pretpostavka ibadeta), i ne prakticira ibadet Allahu, onda taj čovjek ne hodi na putu svrhe i cilja stvaranja i prema kur'anskom gledištu, ne ubraja se među sretne ljude. Vjerovjesnici su – s kur'anske tačke gledišta – dolazili da bi ljudima put sreće pokazali, a po njima, taj put je ibadet Allahu.

U ovom smislu, osnovni cilj života po Islamu je samo i jedino obožavani Allah. Kur'an želi izgraditi čovjeka i dati mu svrhu i težnju, a jedina svrha koju islam želi dati jeste Allah i ništa više.

Sve drugo ima ulogu uvoda a ne aspekt osnove, neovisnosti i glavne svrhe.

Ajeti koji opisuju savršenog čovjeka ili govore jezikom takvog čovjeka, definiraju ga kao čovjeka koji je precizno odredio svoj cilj, uputio se ka njemu i djeluje radi njega. Jezikom Ibrahima, a.s., Kur'ani Kerim govori:

Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome koji nebesa i Zemlju stvorio je. Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim. (El-En'am, 79)

وَجَّهْتُ وَجْهِيَ لِلَّذِي فَطَرَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ حَنِيفًا  وَمَا أَنَا مِنَ الْمُشْرِكِينَ

I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju. (El-En'am, 162)

إِنَّ صَلَاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّـهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

 

Monoteizam koji zagovara Kur'an (kur'ansko jedinstvo), nije samo idejno jedinstvo; kada čovjek vjeruje da je ishodište svijeta Jedno, njegov stvaralac Jedan. To je još i jedinstvo na posebnom nivou čovjeka kada čovjek vjeruje da Stvaralac svijeta nema druga, posmatrajući sa stajališta islamske apologetike, a sa stajališta cilja da stigne tamo gdje dostoji da to bude jedini čovjekov cilj a to je samo On i ništa drugo. Naravno drugi ciljevi proističu iz ovog glavnog cilja, i oni nisu temeljni niti neovisni. Oni svoje postojanje crpe iz glavnog cilja.

U Islamu sve se vrti oko božanskog jezgra, svejedno da li se radi o svrsi slanja vjerovijesnika ili o svrsi ovosvjetskog života svakog pojedinca.

Sada ćemo razmotriti pitanje u kojem Kur'an svrhu stvaranja vidi u činjenju ibadeta. Govoreći o savršenom čovjeku i cilju njegovog života Kur'an jezikom Ibrahima, a.s., kaže: I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju. (El-En'am, 162) Aludira na iskrenost. Iskreni i pročišćeni rob u čijem biću dominira samo misao o Allahu i ničem drugom.

Govoreći o svrsi (cilju) slanja vjerovjesnika, Kur'an upotrebljava različite jezičke sintagme. Na jednom mjestu kaže :

O Vjerovijesniče! Mi smo te poslali kao svjedoka, i radosnih vijesti navjestitelja, i opominjatelja, i da s Njegovim dopuštenjem, Allahu pozivaš i kao blješteću svjetiljku. (El-Ahzab, 45,46)

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ إِنَّا أَرْسَلْنَاكَ شَاهِدًا وَمُبَشِّرًا وَنَذِيرًا  وَدَاعِيًا إِلَى اللَّـهِ بِإِذْنِهِ وَسِرَاجًا مُّنِيرًا

Na drugim mjestima govoreći o nekim ili svim Poslanicima izražava se općim izrazom: On njih izvodi iz tmina na svjetlo. (El-Bekare, 257)

يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ

Jasno je da neke rečenice eksplicitno pozivaju na upoznavanje Allaha, a Vjerovijesnici su spona i veza između stvorenja i Stvoritelja.

 

Izvor – Hadafe zendegi, Šehid Murteza Mutahari