Scroll to top
Podijeli

Razmatranje perioda imameta Imama Dževada, a.s.


Autor teksta: Muhamed Rida Hakimi
Izvor: Imam dar eyniyete džame'e, str. 65.

1. Avgusta 2019.

Razmatranje perioda imameta Imama Dževada, a.s.

Period njegovog imameta poklapa se s vlašću Me’muna, čiji prvi potez bijaše da svoju kćerku Ummu-l-Fadl uda za Imama Dževada, a.s., kako bi na taj način imao nekog svog ko će izbliza pratiti kretanje Imama. Stalne nedaće najrazličitijih oblika koje je Imam Dževad, a.s., trpio u svom životu servirala mu je vlast, a nakon njega ista sudbina čekala je i Imama Hadija, a.s., pa zatim i Imama Askerija, a.s., koji su također kontinuirano trpili nedaće boreći se za zajednicu muslimana.

Historijski dokazi za to su veoma brojni – dovoljno je iščitati nekoliko stranica na tu temu da bi to postalo potpuno jasno. Naravno, imami su u svemu tome, koliko su bili u mogućnosti, vodili računa i brige i o drugim stvarima, uvijek zorno radeći na svome pokretu.

U početku imameta devetog Imama, Me’mun ponovo pokreće skupove rasprave zaduživši Jahju ibn Eksema da ispituje Imama. Na taj način je htio nanijeti udarac naučnom i kulturnom položaju predvodnika suparničke strane. No, na sve te skupove Imam ponosno izlazi, a njegov položaj postaje sve jači i jači. Imam Dževad, a.s., je imao istaknute prijatelje, od kojih je svaki bio tvrđava islamske kulture i spoznaje. Neki od njih su bili:

Ibn Ebi Umejr Bagdadi – umro 217. godine po H.

Ebu Džafer Muhamed ibn Senan Zahiri – umro 220. godine po H.

Ahmed ibn Ebi Nasr Bizanti Kufi – umro 221. godine po H.

Ebu Temam Habib ibn Evs Tai, poznati šiijski pjesnik – umro 231. godine po H.

Ebu-l-Hasan Ali ibn Mehzijar Ahvazi – umro nakon 254. godine po H.

Fadl ibn Šazan Nišaburi – umro 260. godine po H.

Svakog od njih su na svoj način uhodili i pravili im probleme. Tako je Fadla ibn Šazana Abdullah ibn Tahir prvo protjerao iz Nišabura, nakon čega je htio obezvrijediti i njegovo učenje, pa je tražio da mu prenesu sadržaj njegove knjige o tevhidu i drugim temama. No, to mu nije bilo dovoljno, pa je rekao: “Želim znati i njegovo političko uvjerenje.”

Ebu Temama, pjesnika, također nisu ostavili na miru. Upravnici, koji su i sami bili pjesnici i književnici, nisu bili spremni slušati njegove pjesme i imati ih u svojim zbirkama, iako je on slovio za jednog od najboljih pjesnika tog vremena – kako je poznato u povijesti arapske i islamske književnosti. Ukoliko bi neko bez prethodnog obavještenja napisao njegovu pjesmu i dao im je na čitanje, a oni u njoj uživali jer bi im se dopala, čim bi saznali da je to Ebu Temamovo djelo, dakle djelo šiijskog pjesnika koji slijedi Imama Dževada, a.s., i promiče njegov put, naređivali bi da se pjesma podere.

Ibn Ebi Umejr – veliki pouzdani učenjak – za vrijeme Haruna i Me’muna nailazio je na velike probleme. Bio je godinama u tamnici, bičevan, njegove knjige, koje su uglavnom bile pisane na temu vjerskog nauka, bile su mu oduzimane i uništavane…

Možda je različitost pristupa pitanjima u vezi s Muhammedom ibn Senanom potekla upravo odatle: jedna grupa velikih učenjaka smatrala ga je pouzdanim, a druga ne. Dešavalo se da jedan te isti učenjak u dvije knjige zauzme dva različita stajališta o njemu, poput Šejha Mufida u knjigama Iršad i Risale ili Šejha Tusija u Fehrestu i Kitabu-l-gijbetu, iako se od samog Imama Dževada, a.s., prenosi za potonjeg da je pouzdan. Iz ovoga se može pretpostaviti da je vlast širila priče da je on njihov čovjek, kako bi na taj način srušili društveni ugled učenim i važnim prijateljima Imama.

Za upoznavanje s iskustvom i doživljajima predvodnika potrebno je iščitavati i analizirati ovakva i stotine sličnih pitanja i precizno ih sagledati, kako bi postalo jasno kakve su uzvišene principe u vezi s društvenim stavovima i intelektualnim sposobnostima imali šiijski predvodnici, principe utemeljene na spoznaji i potpomognute žrtvom i borbom.

 

Likvidiranje misli i poruke

Veoma je važno navesti jedan primjer vjerske objektivnosti. Riječ je o skretanju pažnje i pridavanju značaja istinskim umjetničkim i poetičnim traktatima i poslanicama koji odašilju poruku.

Šejh Ebu Amr Keši u knjizi Ridžala na 16. stranici od Ebu Taliba Komija prenosi: “Napisao sam pismo Imamu Dževadu Ebu Džaferu Muhammedu Tekiju, a.s., u kojem je bilo nekoliko mojih stihova o njegovom ocu Imamu Ebu-l-Hasanu Ali bin Musau Ridi, a.s. Od Imama Dževada sam tražio da mi dozvoli da napišem stihove i o njemu. Imam, a.s., je onaj dio pisma na kojem su bili ispisani stihovi otcijepio i zadržao za sebe, a na gornjem dijelu je napisao: ‘Učinio si dobro, Allah ti hajr dao.’” U drugoj predaji stoji: „Dozvolio mi je da pišem elegije o njegovom ocu. Napisao mi je: ‘Skladaj elegije i za moga oca i za mene’.”

Ovaj izraz je veoma šokantan!

Zašto bi Imam rekao da i o njemu piše elegije, da glasno izražava tugu za njim? I to za njegova života?

Da bi dao do znanja šta je to katastrofa! Da je na prvom mjestu likvidiranje misli i ubijanje poruke.

Dakle, iako sam živ, ja sam ipak poput ostalih šehida jer su mi moje društvene kapacitete i mogućnosti uskratili i oteli oni kojima to ne pripada, pogazivši moju misiju. Zato nariči i o mojem bolu kao o bolovima drugih šehida. Možda u društvu neko počne misliti o svome stanju, možda se neko probudi iz drijemeža te ustane da učini nešto pa da čovjek od istine ne ostane sam, već da postane pobjednik i zauzme svoje pravo mjesto…

Ovo je bio pravi i mudri stav predvodnika uzvišene Istine i univerzalne pravde, predvodnika koji ne samo da su ljude upoznavali s uzvišenim ciljevima već su te ideale svojim prijateljima i pomagačima objektivizirali svim svojim mogućnostima i gorljivošću. Na tom putu uopće nisu oklijevali. Svoje bogato iskustvo su, svaki od njih, uvijek iznosili na vidjelo zarad Božijeg zadovoljstva i spasenja ljudi.

 

 

Post a Comment

Povezani članci