Scroll to top
Podijeli

Imamet hazreti Dževada, a.s.


Autor teksta: Sejid Džafer Šehidi
Izvor: Tarihe tahlilije eslam, str. 326 – 328.

1. Avgusta 2019.

Imamet hazreti Dževada, a.s.

Kao što je i poznato Imam Muhammed Teki, a.s. po Mu’tasemovoj naredbi je postao šehid. Imam Muhammed Ali ibn Musa ibn Džafer Sadik, a.s. je deveti od dvanaest imama i njegov najpoznatiji nadimak je Dževad. Kod šija je poznatiji kao Imam Dževad. Njegov poznati nadimak je Ebu Džafer.  On je potomak osmog Imama Ali ibn Musa, a.s. Njegova majka je bila Ummu Veled i zvala se još i Sabike,  Marsije i Darree. Pripadala je stanovnicima Nube.

Imam Dževad se rodio u mjesecu Ramazanu stotinu devedeset i pete godine po hidžri polovinom toga mjeseca ili devetnaestog dana toga mjeseca (kako je poznato), a njegov šehadet je bio na kraju zil-kadea  dvijestotine i dvadesete godine. Dakle, Imam Dževad je živio ukupno dvadeset i pet godina.

Od abasijskih halifa bio je savremenik Muhammedu Eminu, Abdullahu Me’munu, Ebu Sahak Muhammed Mu’tasimu. Kada je Imam Rida otišao iz Medine u Tus Imam Dževad je ostao u Medini. Nakon što je njegov plemeniti otac postao šehid u Horasanu po Me’munovoj naredbi Me’mun se nastanio u Bagdadu i Imama Dževada je pozvao iz Medine u taj grad. Oženio je Imama Dževada sa svojim kćerkom Ummu-l-Fadl.

Kako je zapisano abasije koje nisu bile sretne i zadovoljne Me’munom zbog  pitanja prijestolonasljedništva Imama Ride i ovaj put su počeli da prigovaraju.  Me’mun je upriličio skup na kojeg je doveo Jahju ibn Aksama, svog glavnog sudiju sa skupinom učenjaka i pozvao Imama Dževada, a.s. Jahja je postavio fiksko pitanje Imamu, a.s., a Imam, a.s. je za to pitanje predočio različite oblike i upitao Jahju: “Na koji od ovih oblika misliš?”

Jahja je ostao nemoćan i zbunjen pred obiljem Imamovog znanja. Kako je zabilježeno Imam je u to vrijemem imao nešto više od sedam godina.

Medžlisi u tefsiru Ajjaši navodi: Zarkan, prijatelj Ahmeda ibn Ebi Davud glavni sudija u Bagdadu je rekao: “Jednoga dana se Ahmed vratio kod  Mu’tesima i bio  je neraspoložen (depresivan). Rekao je: Volio bih da sam umro prije dvadeset godina. Upitao sam: Zašto?

Rekao je: Zbog tamnoputog sina Ride koji me danas osramotio na skupu kod halife.

Upitao sam: o čemu se radi?

Rekao je: Neki čovjek je krao i halifa je htio da sprovede kaznu nad njim. Okupio je fakihe i Muhammed ibn Ali je također bio sa među njima. Upitao je (halifa):

Koja je granica i dokle se treba kidati ruka lopovu?

Rekao sam: Treba je otkinuti do članka.

Upitao je: Koji je tvoj dokaz?

Rekao sam: Zato što se za prste i dlanove pa sve do članka kaže ruka i u Kur’anu je ruka određena do te mjere jer kaže:

onda dlanovima čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite.[1]

Nekolike osobe su se složile sa tim. Jedna skupina je rekla: Ruke treba odsjeći do lakta.

Mu’tasim je upito: Koji je vaš dokaz?

Rekli su:

Zato što ajet koji govori o abdestu kaže: i ruke svoje do iza lakata.[2]

Mu’tasim je upitao sina Imama Ride, a.s.: Ebu Džafere, šta ti kažeš?

Rekao je: O Zapovjdeniče vjernih, fakihi su dali svoja mišljenja.

Mu’tasim je rekao: Ne tiču me se njihova mišljenja. Šta ti kažeš?

O Zapovjedniče vjernih, izvinite me.

Mu’tasim ga je zakleo i Imama, a.s. je rekao: Sada kada si me zakleo reći ću:

Oni su pogriješili po tom pitanju. Treba se odsjeći od početka (korijena) prstiju jer je Poslanik rekao da se sedžda čini sa sedam dijelova tijela: lice, dvije ruke, dva koljena i dvije noge. Ako se ruke odsijeku do članka ili lakta onda neće ostati ništa na čem bi obavljao sedždu, a u Kur’anu se kaže:

A mjesta sedžde pripadaju Allahu.[3]

Stoga, ovih sedam dijelova tijela kojim se čini sedžda pripada Allahu i ne trebaju se odsijecati.

Mu’tasim je bio radostan zbog tog odgovora  i rekao je da odsijeku ruku lopovu do mjesta odakle počinju prsti.

Zarkan kaže: Ibn Ebi Davud mi je rekao: Poslije tri dana sam otišao kod Mu’tasima i rekao mu: Vadžib je (obavezno) da Zapovjednik vjernih bude dobronamjeran prema meni, a ja znam da ću zbog ovih riječi koje govorim otići u vatru.

Upitao je: Šta je u pitanju.

Rekao sam: Zapovjednik vjernih je sakupio sve fakihe i učenjake i pitao ih pravno pitanje. To je bilo u prisustvu njegove porodice, zapovjednika vojske, i vezira (savjetnika) i upravnika. Zapovjednik vjernih je zanemario stavove fakiha i prihvatio je riječi onoga koga jedna skupina ummeta smatra Imamom i govore da taj položaj koji ti imaš pripada njemu.

Mu’tasimovo lice je zbog tih riječi promijenilo boju. Rekao je: Da te Allah dobrom nagradi za tu dobronamjernost.

U poglavlju o šehadetu tog Imama su napisali da je Ummu-l-Fadl, njegova supruga njega učinila šehidom. Ibn Asir je kao jedan od događaja dvijestotine i dvadesete godine napisao: “Muhammed ibn Ali ibn Musa ibn Džafer je preselio u Bagdadu i uzrok njegove smrti su naveli neki razlog mimo prirodne smrti.”

Jedna od rečenica Imama, a.s. je sljedeća: Vjernik ima potrebu ka uspjehu od Allaha, propovijedniku od samog sebe i prihvatanju savjeta od onoga ko ga savjetuje.[4]

Obznanjivanje stvari prije učvršćivanja njenog uzrokuje uništenje (kvarenje).[5]

Ko sluša osobu koja priča on joj robuje, pa ako ona govori o Allahu on robuje Allahu, a ako ona govori jezikom Iblisa zaista on obožava Iblisa.[6]

Čovjek je rekao Imamu, a.s.: Oporuči mi i posavjetuj me.

Da li ćeš prihvatiti?

Da.

Strpljivost učini svojim jastukom, bori se sa siromaštvom, otjeraj strasti i suprotstavljaj se njima i znaj da nikada nećeš biti udaljen od Božijeg oka. Potom pogledaj u kakvom si stanju. Osoba koja vidi neko djelo i pokaže svoje neraspoloženje ista je kao i osoba koja nije bila prisutna kod tog djela, a osoba koja je bila odsutna kod nekog djela, a bila je zadovoljna tim djelom ista je kao i osoba koja je bila prisutna.[7]

 

[1] En-Nisa, 43.

[2] El-Maida, 6.

[3] El-Džinn, 18.

[4] Tuhafu-l-ukul, str, 537.

[5] Tuhafu-l-ukul, str. 537.

[6] Tuhafu-l-ukul, 536.

[7] Tuhafu-l-ukul, 535.

Post a Comment

Povezani članci