Razvoj razuma

Pitanje uvažavanja i poštivanja ličnosti adolescenata u krugu njihove porodice umnogome pomaže mladima na putu ostvarenja ovog cilja. Adolescent prema kojem se otac odnosi kao prema nekom bliskom prijatelju, koji shodno riječima časnog Božijeg poslanika igra ulogu “ministra savjetnika” u porodičnoj državnoj zajednici, koji prihvata odgovornost, s kojim se otac i majka savjetuju i koji sarađuje s njima u poslovima odlučivanja o interesima porodice i upravljanja porodičnim poslovima, mnogo brže se intelektualno razvija i priprema za uključivanje u društvo.

“Porodično vijeće. Potrebno je da članovi porodice ponekad sjednu zajedno, da razgovaraju i da se savjetuju o porodičnim pitanjima i teškoćama, da analiziraju svoja primanja i troškove i odrede zadatke i zadaće svakog člana za narednu godinu.

Tokom ovog razgovora djeca se upoznaju s odgovornošću i požrtvovanošću oca i majke, ali i s vlastitim obavezama prema životu, kao i sa životnim tajnama. Učešćem u savjetovanju o porodičnim poslovima mladi se privikavaju na demokratski način života i shvataju da se pred željama i žudnjama drugih ljudi moraju dobrovoljno odreći nekih vlastitih želja i prohtjeva i pokoriti zakonima društva. Oni uče kako da uz pomoć vlastite snage promišljanja o uređenju poslova i saradnje s drugim ljudima pobijede probleme u životu.

Mladi ljudi koje su u njihovom domu smatrali savjetnicima i saradnicima i koji su prošli dug put vlastitog intelektualnog razvoja, daleko su uspješniji i mnogo bliži konačnom uspjehu od svojih vršnjaka.”[1]

Adolescenti nisu pokorni poput male djece, a niti zreli i iskusni poput odraslih. Ukoliko im očevi i majke daju potpunu slobodu i ne budu uopće nadzirali njihova djela i postupke, moguće je da zbog nezrelosti, neiskustva i neobaviještenosti skrenu s Pravog puta i padnu u vrtlog grijeha i nemorala. Ukoliko se požele uplesti u njihov život i njihova djela i iznijeti svoje mišljenje vezano za ponašanje, govor, društvo, izlaske i dolaske – to teško pada ličnosti i osjećaju samostalnosti mladih. Nađu se povrijeđeni, a njihova osjetljiva i lahko uvredljiva duša se uznemiri i uzruja. U takvoj situaciji dolazi do zahlađenja odnosa između mladih ljudi i njihovih očeva i majki i poremećaja unutar porodice i moguće je da tako povrijeđena, gnjevna i razbuktala djeca, u cilju dokazivanja vlastite ličnosti i snage, učine neka loša i nedolična djela, a ponekada i djela s nenadoknadivim štetama.

Ovaj psihološki sukob predstavlja veliki problem s kojim su očevi i majke suočeni u odgoju svoje mlade djece. Samo ispravan naučni program i razumske metode roditelja mogu riješiti ovu teškoću.

“Osjećanja tek stasalih mladića prema drugim osobama izvor su problema za porodicu. Ovo je područje njihovih tajni. Teško osobi koja neoprezno stupi u to područje. Otac i majka u ovakvoj situaciji strahuju od opasnih doticaja i druženja njihovih adolescenata i oni su doista tu u pravu.” [2]

Briga o poštivanju adolescenata i uvažavanje njihove društvene uloge najutjecajniji su činioci u rješavanju ovog velikog psihološkog problema. Adolescenti snažno žude za slobodom, iskazivanjem svoga postojanja, samostalnošću i dokazivanjem svoje ličnosti. Oni se ne ustručavaju prihvatiti savjete roditelja i upute odraslih koje će im pomoći u razumijevanju dobra i zla u životu, ali ono što im je teško i što ne podnose jeste autoritativnost i nametanje.

Otac i majka koji sa svojim adolescentom razgovaraju strogim zapovjednim tonom i, ne obazirući se na dostojanstvo i ponos njegove ličnosti, žele upravljati njegovim životom kao što su to činili tokom djetinjstva, nikada neće biti uspješni u odgoju svog djeteta. Naprotiv, svojim žestokim i grubim govorom i ponižavajućim ophođenjem primoravaju mlade na bunt, suprostavljanje i nasilno ponašanje.

Suprotno tome, otac i majka koji budu cijenili i poštovali ličnost svoga djeteta i koji se, shodno zapovijedi Božijeg poslanika, s.a.v.a., budu s njim savjetovali u porodičnim poslovima, budu iskazivali poštovanje prema njegovim stavovima i mišljenjima kao mišljenju porodičnog ministra, odnosno oni roditelji koji, u skladu s riječima imama Sadika, a.s., uspostave prijateljski i iskren odnos sa svojom djecom i koji budu uvijek pridavali pažnju njihovoj društvenoj vrijednosti, veoma lahko će ostvariti svoje odgojne namjere i primiriti nemirni duh svoje djece, jer nikada svoje napomene i savjete neće iznositi u obliku naredbe i prisile, već će u svakoj prilici s njim razgovarati krajnje ljubazno i učtivo, iznoseći svoje savjete i napomene i pazeći na ličnost adolescenta. Čini se da adolescenti ovakav odgojni pristup objeručke prihvataju i drage volje sprovode u praksi.

“Ono što dijete treba učiniti – pokažite mu. Nemojte mu nanositi bol. Ali to nikako ne znači da adolescenta prepustite samom sebi. U ovom slučaju trebaju se potaći i odrediti neki drugi ciljevi i želje i predložiti neka druga djela koja, pored toga što su korisna, dodatno potiču ispoljavanje i učvršćivanje njihove ličnosti, jer ukoliko adolescent s lahkoćom počini nedolično i loše djelo, znajte da razlog toga leži u zabranjivanju da se to djelo počini, a on želi počinivši to djelo steći snagu ili u najmanju ruku jednakost sa snagom suprostavljene skupine, odnosno roditelja.

Bez obzira na godine koje imamo, svi mi želimo izgraditi stabilnu ličnost i učiniti je pobjednikom, ali isključivi krivac za ograničenja koja stoje pred našim htijenjima i težnjama jesu druge ličnosti. Međutim, ograničiti želje i htijenja adolescenata je izuzetno težak posao.

Zabrana znači brisanje mladalačke životne snage, dok mi moramo ovu snagu voljeti i dodatno je unaprjeđivati. Prema tome, dovoljno je da mi odredimo pravac kako bi ove aktivnosti bile kreativne i korisne.

Vi veoma dobro znate kako su ljubav i mržnja bliski jedno drugom. Mladalačka djela nalaze se u sličnom odnosu i rasplamsavaju se s nekoliko riječi i pokreta.

Treba znati da je osjećaj i stanje razdraženosti i gorljivosti u mladalačkom dobu najbitnija stvar u životu. Ovaj plamen ne trebamo gasiti, jer možemo kao posljedicu dobiti slabost i nemoć mladih. Naprotiv, potrebno ga je pametno usmjeriti na pravi i svrsishodan put.”[3]

“Prema mladima treba biti ljubazan, obziran i tolerantan. Potrebno je osvrnuti se na boli i teškoće koji pritišću njihovu dušu, cijeniti njihova dobra i pozitivna djela i općenito, paziti da se ne povrijedi njihova ličnost i njihov ponos.

Ukoliko sa stanovišta psihologije naše ponašanje prema mladima bude ispravno i bez zamjerki, mladi će nam se i u ovim godinama kao i tokom djetinjstva obraćati tražeći pomoć, savjet ili podršku. I obrnuto, ukoliko im svojim poticanjima i prekomjernim pridikama dodijemo, oni će nas napustiti i udaljiti se od nas.

Ovi mladi osamnaest godina svoga života proveli su tu, pored nas, i taj period je bio dovoljno dug da ih upoznamo s njihovim obavezama. U narednom periodu mi bismo se trebali pokazati u ulozi galantnog, osjećajnog i iskrenog prijatelja.”[4]

Dijete prije puberteta živi u ograničenom miljeu porodice i u doticaju je s malim brojem osoba, ali sa stizanjem puberteta okolnosti u njegovom životu se iz temelja mijenjaju. On stupa u prostrano područje društvenog života, upoznaje se s nepoznatim osobama, nalazi nove prijatelje, svakoga dana biva svjedokom različitih scena i prizora i susreće se s novim izazovima i situacijama.

Ponekada se događa da se adolescent na svom novom životnom pravcu susretne s teškim situacijama i sadržajima. Ne razumijevajući šta je dobro, a šta zlo u njima, on nije u stanju samostalno donijeti odluku. Zato je nužno da adolescent svoju nedoumicu iznese nekome, da se posavjetuje s nekim kako bi shvatio dobre i loše strane određenog pitanja. Ukoliko adolescent na ispravan način ne razmotri sve strane problema, ukoliko bude površan i ne bude se savjetovao, postoji velika vjerovatnoća da će pasti u životne teškoće, probleme i nedaće.

[1] Šādkāmi, str. 162.

[2] Če midānam? Bolūg, str. 79.

[3] Če mīdānam? Tarbijjate atfāl došvār, str. 87.

[4] Mā va farzandān-e mā, str. 78.