Sputavanje nagona mladih

Sputavanje nagona mladih

Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi kaže:

Za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju.[1]

Uravnoteženje prohtjeva duše i sputavanje nagona jedan je od glavnih oslonaca civilizacije i temeljni preduvjet sreće i uspjeha čovjeka. Ovu činjenicu prihvataju i potvrđuju sve božanske religije i svi naučnici.

Onaj ko želi u duhovnom smislu biti istinski čovjek i pod okriljem božanskog učenja stići do istinskog savršenstva, živjeti duhovnim životom i posjedovati uzvišene moralne vrline i ljudske osobine, on mora u ispravnoj mjeri sputati svoje nagone i prohtjeve duše i spriječiti bilo kakav oblik njihovog pretjeranog ispoljavanja jer je neobuzdano i bezuvjetno slijeđenje strasti izvor opadanja i propasti čovječnosti.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Ne oslobađaj dušu i njene prohtjeve, doista će je ti prohtjevi i uništiti.”[2]

Ostavimo li po strani duhovnu i vjersku stranu ovog pitanja, osoba koja želi biti civilizirana, tj. koristiti se prednostima civilizacije, pridružiti se ljudima u materijalnom pogledu i živjeti u društvenoj zajednici, mora sputavati svoje nagonske porive i putene strasti.

“Mnoge osobe su u sukobu sa civilizacijom jer civilizirani način života sputava njihove nagone. Potrebno je imati na umu da protesti takvih ljudi nikako nisu umjesni jer je sputavanje nagona potpuno nužno da bi civilizacija došla do svojih ciljeva. Prema tome, traganje za sigurnošću i spokojem koji su posljedica civilizacije, bez odricanja od prirodne (životinjski razuzdane) slobode sebično je očekivanje. Da bi čovjek živio u društvu, mora odustati od te prirodne slobode koja je teorijski postojala u pretcivilizacijskom razdoblju.

Žudnja za povratkom u prirodno stanje sa ciljem slobodnog zadovoljenja nagona je greška, ali očekivati život u civiliziranom društvu i istovremeno posjedovanje potpune slobode je sebično licemjerstvo zato što će takvo ponašanje neminovno dovesti do kršenja prava drugih ljudi.

Sprječavanje napadnog i nasilnog ponašanja je nužnost svake zajednice. Potpuno je jasno da dokle god se napad i nasilje ispoljavaju u obliku nagona, neće se moći uspostaviti nijedna društvena relacija.”[3]

Ukratko, svi vjerski lideri i sve naučne škole svijeta imaju jednoglasno mišljenje da je sputavanje nagona i uravnoteženje težnji i prohtjeva duše jedna kategorična i neizbježna nužnost u životu čovjeka. Za postizanje istinske sreće ili u najmanju ruku za izgradnju istinske civilizacije čovjek se neminovno mora odreći neograničene i bezuslovne slobode svojih prohtjeva i težnji duše i ograničeno, u ispravnoj mjeri i umjesno zadovoljiti svoje nagone.

Veoma je bitno i vrijedno napomene i to kako i kojom snagom možemo obuzdati snažnu pohotu i buntovne nagone? I kojim sredstvom je moguće sačuvati čovjeka od opasnosti pobune njegovih težnji i isključivog ispoljavanja putenih poriva, kao i zlodjela proisteklih iz njih? Drugim riječima, koja snaga može biti garant za provedbu uravnoteženja nagona čovjeka?

Jedan od veoma efikasnih činilaca u uravnoteženju prohtjeva duše i obuzdavanju ljudskih nagona je razum.

[1] Eš-Šura, 37.

[2] Kāfī, tom 2, str. 336.

[3] Andīšehā-je Frojd, str. 121.